TREKING U HRVATSKOJ

Intervju sa Šimunom Cimermanom osnivačem Treking lige

Zvonimir Roža Črčkarije.com
simec0qz
Kao alternativa planinarenju i klasičnom trčanju, posljednjih godina u Hrvatskoj, pojavio se trekking koji okuplja sve više mladih (visokoobrazovanih) ljudi. Porazgovarali smo sa Šimunom Cimermanom, osnivačem Trekking lige u Hrvata. Ovaj diplomirani politolog, rođen je 1974. u Zagrebu.

Na zadnjoj godini studija, 1998. godine, opsjeda ga želja za pustolovinom te kreće neracionalnim putem, a blistavu vaterpolo karijeru zamjenjuje pustolovnom. Prima i prihvaća poziv za sudjelovanje na pustolovnoj utrci Eco Challenge koja se te godine održavala u bespućima pustinja Maroka i gorja Atlas. Osim po sudjelovanju u najvećim i najopasnijim svjetskim pustolovnim utrkama, Šimun Cimerman, poznat je kao osnivač projekta Treking lige o kojem govori u narednim riječima.

Možeš li nam reći kada je začet te kako je izgledao porod projekta Treking liga?

-Rođena je carskim rezom. Natjerala me sila, odnosno okolnosti nakon što sam, 2000. godine, u Hrvatskoj počeo organizirati pustolovne utrke, s pustolovnom utrkom Bjelolasica2000 te nakon što me inspirirala najveća svjetska pustolovna utrka Eco Challenge (10 dana / 600 km), na kojoj sam se natjecao, 1998. godine, u Maroku i, 1999. godine, u Patagoniji.

Uglavnom, nakon dva, vrlo uspješna, izdanja pustolovne utrke Bjelolasica, koju sam poslije preimenovao u Terra Incognita, shvatio sam kako je ljudima zaista komplicirano naći četveročlani tim i imati, najmanje, jednu ženu u timu, trenirati kajak, plivanje, brdski bicikl, penjanje  i treking te imati sto komada različite opreme za navedene discipline.

Dapače, sve je bilo manje domaćih natjecatelja i sve više inozemnih. No, pitao sam se kako napraviti neku jeftiniju varijantu za našu raju pa mi je palo na pamet napraviti pustolovnu utrku, ali samo s jednom disciplinom: trekingom. Tako je prve tri godine, počevši od 2003., pustolovna utrka smanjena na samo jednu disciplinu, a Velebitski pustolovni treking (tako se zvao prve godine), bio je testni poligon.

Prve je tri godine bio dugačak čak 140 km – prava pustolovina. Iz toga se poslije stvorila Treking liga, 2005. godine, kada se Velebit povezao s još nekolicinom novonastalih utrka ala Učka, Risnjak,Mosor i neizostavna Medvednica.

Po tvom mišljenju,  gdje se nalazi Hrvatska u odnosu na svjetske trendove pustolovnih aktivnosti?

-Nalazi se na vrlo niskom mjestu, a sukladno trendovima u svijetu. To je zato što se Hrvatsku još uvijek doživljava kao mediteransku, a ona je sve prije nego mediteranska. Mi smo više planinska zemlja nego mediteranska, no na turističkim promidžbenim institucijama je zadatak pokušati promijeniti takvo gledište na Hrvatsku.

Pustolovne aktivnosti su stoljećima pripadale muškarcima. Jesu li žene jednake ili bolje i perspektivnije pustolovke od muškaraca?

-Žene nisu ni jednake ni bolje. Ne sugerirajte mi odgovor. No, žene su svakako vrlo blizu muškarcima, puno bliže nego u bilo kojem drugom sportu.

 

Koje su najvažnije odlike osobe koja pokreće ovakav projekt?

Zaista ne znam. To se  i ja pitam: zašto ne odustanem od ovoga? Vjerojatno bih već odavno odustao, no nekako mi dođe žao kada vidim kako to ljudima zaista nešto znači i kako cijene ovo što radimo i što smo napravili: izmislili treking u Hrvatskoj. Kažem izmislili jer ovakav oblik natjecanja ne postoji nigdje na svijetu, svugdje je “trail” varijanta.

Je li Treking liga najznačajniji projekt u tvojoj karijeri?

Ne. Barem se ja tome nadam koliko god tko mislio kako je Trekking liga nešto veliko i značajno ili pak obrnuto.

Treking liga je skup utrka povezanih u jedinstvenu natjecateljsku ligu. Kojom utrkom se najviše ponosite?

-To je svakako Velebit. Jer Velebit je i simbol Hrvatske. I prva treking utrka u Hrvata. Zatim je tu  Medvednica – Meka hrvatskog trekinga. Još bih izdvojio Mljet – najljepša trekking utrka u Europi! Eventualno Mljetu može parirati Korzika. I to je to!

Koja je strategija marke – Treking liga?

-Ispravljanje pogrešaka od prošle sezone, dobar odnos s postojećim i dugogodišnjim partnerima, ispitivanje pulsa naroda, nove utrke i tereni kao što je bila Sutjeska trekingprošle godine. Ljudima želim približiti nešto novo kao i očaranost nekom lokacijom kojom sam bio očaran i ja osobno. Tako su nastali Mljet, Sutjeska i Durmitor… Sve je tako nastalo.

Koje su ključne konkurentske sposobnosti marke – Treking liga?

-Ljudi koji dolaze na utrke Treking lige. Tu smo prešišali Slovence kojima je treking nacionalni sport. Zašto? Zato što utrke Treking lige nisu maratonske ili ostale trkačkeutrke: dođeš, trčiš, otiđeš. Tu je još komponenta druženja: dođeš, otrčiš, družiš se i partijaš, a otiđeš tek sljedeće jutro 🙂

Od Treking lige stvorili ste Lovemarks. Kako vam je to uspjelo?

-To je tako iz razloga što naglasak nije samo na natjecanju, već na druženju te zbog toga jer smo treking, kroz kategorije jogging/planinarska, približili i “normalnim” ljudima, a ne samo vrhunski spremnim sportašima.

Na koji način pristupaš svojim potrošačima? Slušaš li njihove želje i ideje?

                               -Da! Slušam, osluškujem, diskutiram, raspravljam, no na kraju, od 1000 ideja, ipak uzmem onu svoju. Vrlo sam sebičan i svojeglav u tim situacijama, a to je zato što vidim veliku sliku.

Ukoliko netko ima primjedbe o Treking ligi, uglavnom su to neki detalji: “Zakaj je majica plava?” ili “Zakaj nema više mesa u grahu?”. No, ljudi ne vide cijelu sliku, a i ne znaju što se dešava iza zastora. Svaka kritika pridonosi tome kako bismo bili kvalitetniji.

Kako ste privukli mlađu populaciju?

-Prirodom, dobrom zajebancijom i jeftinim paketima. Treking liga je najjeftiniji ulog u sreću. Nitko vam, za toliko malo novaca, neće priuštiti pustolovinu, radost i sjećanja za cijeli život.

Što potrošači zapravo kupuju svojim dolaskom na Treking ligu?

Doživljaje kojih će se sjećati cijelog svog života. Još se i danas priča o nekim utrkama iz 2003. godine: “Ej, sjećaš li se ti kada je onaj lik…“

Kako se oglašavate? Činite li to po sistemu bilo kuda reklama svuda ili ciljano targetirate tamo gdje je to potrebno?

-Ne oglašavamo se nigdje. Koristimo metodu usta do usta. Dosad je, kroz utrke Treking lige, prošlo 5000 ljudi. Sa svima smo u stalnom kontaktu. Samo jednim klikom, svi onimogu doznati gdje će se organizirati nova utrka. To su sve potencijalni potrošači koji sa sobom dovode druge potencijalne potrošače.

Postoji li konkurencija u Hrvatskoj?

-Da! Svaka utrka je nekoj drugoj utrci konkurencija. Svi se danas borimo za svoj dio kolača, odnosno za natjecatelje.

Koliko Treking liga utječe na turističku ponudu destinacije?

-Puno. Treking utrke ukazuju na to kako se turizam u Hrvatskoj može provoditi 365 dana u godini. No, na mjerodavnim institucijama je to prepoznati. Zasad sve to ulazi na mala vrata. Treking liga je dobar okidač za nešto takvo. Škraping na otoku Pašmanu, ne baš previše razvikanom otoku, projekt je koji se održava usred zime Znači – ipak se može!

Koliki je utjecaj Treking lige na internacionalne aktivnosti hrvatskih pustolova?

-Slab. Nema se para. Dio ekipe odlazi u Sloveniju, a nešto rijeđe na UTMB – Ultra trail du Mont Blanc. Mi organiziramo utrku u BiH (Sutjeska treking) i Durmitor treking u Crnoj Gori. I to je to.

Prilikom organizacije utrka, veliki naglasak stavljate na ekologiju. Zašto?

-Nisam nikada, samome sebi, postavio pitanje zašto?. Sasvim logična mi je činjenica, ako koristimo prirodne resurse za svoj užitak, moramo ostaviti stvari onakve kakve smo ih zatekli.

Stvar je to dobrog ili lošeg odgoja. Kako bi se netko odnosio, primjerice, prema automobilu kojeg mu je posudio prijatelj? Bi li mu ga vratio prljavog i smrdljivog?

Koje je tvoje mišljenje o tome utječe li ekonomska kriza (recesija) na pad/rast broja potrošača pustolovnih aktivnosti?

-Jako. Prošle je godine, prosječan korisnik, išao na manje od 2 utrke od njih ukupno 13. Prije krize, prosjek je bio 4 ili 5 utrka godišnje. Ljudi vole treking i išli bi na svaki kada bi imali barem neku prosječnu plaću.

Radiš li danas posao o kojem si sanjao?

-Ne, mislio sam kako ću završiti u vaterpolu kojeg sam profesionalno igrao više od dekade. Ili u glazbi. Na ovo nisam računao. Dogodilo se slučajno i hobi mi je postao posao.

Planiraš li oživjeti projekt pustolovne utrke Terra Incognita?

-Ne. Pustolovne utrke su umrle. Gotovo i ne postoje više. Sve je, globalno gledajući, otišlo u “trail“.

Što te motivira u radu?

-Novi i stari tereni koji me nanovo fasciniraju i naravno – zarada. Kada sam počinjao, prvih 5 godina, sve sam bazirao na entuzijazmu. No, kada on splasne, novčana nagrada za rad mora biti dostojna i poticajna.

Kao dio strategije njeguješ i DOP (društveno odgovorno poslovanje). Naime, nekoliko puta si organizirao svadbene svečanosti za istaknute sudionike lige. Zašto si se odlučio baš za vjenčanja?

-Imam organizacijske sposobnosti, stoga je to došlo samo od sebe. Ljudi me jednostavno pitaju: “Bi li nam mogao organizirati to i to?”. Između ostalog i svadbe.

Što voliš raditi u slobodno vrijeme?

-Svirati gitaru i klavir i verati se po bregima. Sport i glazba.

Za kraj, zašto je dobro biti Šimun Cimerman?

-Za ovaj odgovor, najprije morate znati zašto je loše biti Šimun Cimerman. Nemam pojma! Ja se dobro osjećam u svojoj koži i nikada nisam nikome zavidio na nečemu, jer uvijek nastojim pronaći ono u čemu sam bolji od nekog drugog.

Možda je to egoistična strana, ali svakako nije loša, barem me nikada nije dovela u depresivnu situaciju.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments