Iz naše arhive …objavljeno 16.03.2014.
piše: Marijana Šundov
Split, 15. ožujka 2014./Vedro, pravo, proljetno vrijeme izmamilo je zaljubljenike picigina. I evo ih na kultnoj, splitskoj, pješčanoj plaži Bačvice kako se bacaju za malim „balunom“ – oguljenom teniskom lopticom, izvode piruete, prskaju, smiju, psuju i dovikuju.
Za picigin se kaže kako je, ako se to tako može reći, najsplitskiji šport. Još 1908. iz Praga su splitski studenti u grad pod Marjanom donijeli veselu i neobičnu igru zvanu vodeni polo. Točnih pravila igra nema, a opet su svima jasna. Obično igra pet igrača.
Mene svaki put oduševi pogled na igru ljudi u moru. A, svaki put me i redovito nasmije kada s vremena na vrijeme u televizijskim dnevnicima se javljaju reporteri sa Bačvica i izvještavaju ostatak nacije kako „gle čuda Splićani se igraju i kupaju u moru“.
A, uživanje stanovnika Splita u blagodatima klime i prostora najbolje izražavaju sami Splićani poznatom domaćom uzrečicom kojom se dive svome gradu „ Tko to može platit?“ Doista točan iznos ove vrijednosti…vrijednosti ljepote …teško je utvrditi.
Ministarstvo kulture proglasilo je picigin „nematerijalnom kulturnom baštinom“.
I dobro je da je tako. Gledajući svu tu živost, radost i ljepotu pomislim kada bismo svi malo više bili poput igrača picigina. Uživali u prirodi… pokretu…druženju… u malim stvarima. Jer od tih malih stvari satkan je naš život. A, naša domovina prepuna je ljepote. A, Dalmacija opet posebno …
Svaki put se ponovo oduševim i zaljubim u to more, u kamen, u šume, u naš govor i toplinu naših ljudi. I bude mi toplo oko srca bez obzira na vijesti o krizi, o suđenjima, o novim aferama …
Ima mjesta koja svaki put kada se vratim Splitu ponovo posjetim. Tako i sada.
Put me preko Rive vodi do Sustipana nekadašnjeg gradskog groblja, a sada predivnog spomen parka. Sustipan je ime dobio po benediktinskom samostanu Svetog Stjepana pod borovima koji se tu nalazio. U ispravama se pod tim imenom ovaj samostan spominje davne 1068. godine.
Gledam čemprese, agave i u dubini pod zracima sunca svjetlucavo more i zamišljam kako je prije 10 stoljeća u istom ovom pogledu možda uživao posljednji hrvatski kralj Stjepan kada se krajem 11. stoljeća povukao među benediktince.
Sustipan je sada omiljeno mjesto za vjenčanja. Obred se obavlja u maloj kamenoj crkvici iz 18. stoljeća.
Razmišljam o krugu i paradoksima života …
Na ovom istom mjestu su arheolozi otkrili grobove još iz rimskog doba. Potom je bio samostan u kojem su svoj mir našli čak i kraljevi. Pa onda sve do 60-tih godina prošlog stoljeća, groblje za koje su mnogi kroničari i stručnjaci pisali kako je bilo jedno od „najljepših na Mediteranu“. A sada se tu vjenčavaju parovi …proslavlja život …i odmara duša …