PISMA IZ BELGIJE
tekst i foto: Marijana Šundov
Bruxelles, 18.svibnja 2013./ Omiljeno odredište turista ali i samih građana Bruxellesa je čuveni Atomium, jedno od modernih svjetskih čuda.
Nalazi se u dijelu grada koji se zove Heysel. Metro i tramvaj su dobar izbor prijevoza do Atomiuma. Ja se odlučujem za tramvaj jer je park u kojem se nalazi ova poznata konstrukcija ujedno i zadnja tramvajska stanica.
Odmah po izlasku iz tramvaja vidim lebdeće sfere, srebrne kugle Atomiuma, on dominira cijelim područjem i nemoguće ga je promašiti.
Atomium je smješten u lijepom velikom parku sa vodoskocima, labirintom od grmlja te naravno brojnim malim prodavaonicama brze hrane.
Tu možete kupiti razne vrste sendviča, pomfrit i vafle.Veselo je i bučno oko samog Atomiuma. Vidim grupe turista, obitelji sa malom djecom, studente…
Sagrađen daleke 1958.godine, prigodom održavanja Svjetske izložbe u Bruxellesu, Atomium je podsjetnik na to jedinstveno vrijeme – sredinu prošlog stoljeća – kada se vjerovalo kako je znanost odgovor na sve probleme čovjeka. Održana u jeku hladnoratovskih previranja pod sloganom “Bilanca svijeta, za svijet s više ljudskosti” ova Svjetska izložba je poslala optimističnu poruku vjere u budućnost čovječanstva.
U interaktivnom vodiču o Atomiumu koji sam “skinula” sa interneta piše kako je on “futurističko podsjećanje na prošlost” te građevina “više od skulpture, više od arhitekture” (moj slobodni prijevod). Pomislim približavajući se samoj konstrukciji kako Atomium je doista sve to.
Sa svojih devet kugli srebrnog sjaja koje predstavljaju atome željeznog kristala – Atomium je više od same skulpture. Promatram kako kugle odražavaju sunčevu svjetlost.
Iznenada mi sine misao kako je Atomium zapravo simbol ljudskog duha. Stojim zadivljena u njegovom podnožju i brojim – što sve može čovjek napraviti – u vodiču piše – 102 metra visok, težak 2.400 tona …
Gdje smo sve stigli u znanosti, u istraživanju prirode i njezinih zakona? Gdje smo sve stigli u arhitekturi? Idemo sve dalje i dalje u svemir!
Kada je Atomium građen vjerovalo se u znanost. Vjerovalo se da ona – znanost ima odgovore na sva pitanja. Atomium je građen kao simbol atomskog doba i zvjezdane budućnosti.
Ulazeći u unutrašnjost kugli (promjera su oko 20 metara) pitam se ima li znanost doista odgovore na sve.
U unutrašnjosti pet kugli Atomiuma nalaze se izložbe, dvije su stalne o Svjetskoj izložbi odnosno EXPO 58, a ostale su povremene ali uvijek sa temama iz područja arhitekture, dizajna i samog ljudskog društva. Jedna od posjećenijih je bila izložba sa sloganom (u mom slobodnom prijevodu) – “Voda za sve – sve za vodu”.
U vodiču piše kako je u jednom danu i to 17.kolovoza 2008. Atomium posjetilo čak 4.700 ljudi. Zvuči gotovo nevjerojatno. Pomislim – slavila se tada 50-godišnjica Izložbe. Ali ipak, blizu pet tisuća ljudi u jednom danu! Što je sve te ljude privuklo ovdje u te aluminijsko-čelične kugle? – pitam se.
Ima se ovdje mnogo toga vidjeti. Tu su atraktivne izložbe, tu je i restoran koji se nalazi visoko u najgornjem atomu – kugli na visini od 102 metra. Lijepo je iskusiti i malo straha i adrenalina u laganom ljuljuškanju kao na brodu u unutrašnjosti ovog čeličnog čuda. Vjerujem da je ipak odgovor u onom istom ljudskom duhu koji teži ka spoznaji. Želimo vidjeti i znati ali i odati priznanje ljudskom geniju.
Znanost doista može puno toga – mislim izlazeći iz konstrukcije. Ipak ona nema onaj odgovor na osnovno ljudsko pitanje – zašto smo tu? Koji je smisao života?
Promatram kapljice vode predivnog vodoskoga nedaleko samog Atomiuma. Gledam djecu koja se gube među grmljem labirinta …
Atomium, vodoskok, labirint …mislim kako su sve to predivna svjedočanstva ljudskog stvaralaštva.
Druga impozantna građevina koja me ostavlja bez daha u istom gradu i istom danu je katedrala svetog Mihovila i Gudule.
Smještena je gotovo u samom centru Bruxellesa, a kako je izgrađena na brežuljku dominira cijelim područjem.
Evo, potpuno drugačije građevine od Atomiuma, mislim, promatrajući predivnu gotičku crkvu. Graditelji ove crkve nisu vjerovali da znanost ima odgovore na pitanja. Za ljude Srednjeg vijeka odgovore o životu je davala religija.
Katedrala je kako joj i ime kaže posvećena zaštitnicima grada, a stara je gotovo 1000 godina. U katedrali se i danas održavaju kraljevska krštenja, vjenčanja i sprovodi.
Čuveni pisac Victor Hugo opisao je ovu katedralu ” najčišćim cvjetom gotike”. Promatrajući ljepotu unutrašnjosti katedrale jasno mi je i zašto.
Nemoguće je ostati ravnodušan na raskošnu veličanstvenost arhitekture lukova, prozora, kula i tornjeva. Sva ta arhitektura ima dinamiku – upućuje naš pogled prema gore. Čovječe sjeti se – ovdje si privremeno.
S brežuljka gdje se nalazi katedrala spuštam se do samog centra grada. Puštam da me rijeka ljudi nosi uličicama u kojima su smješteni samo restorani.
Tijesno je jer su uz stolove na ulici i stojeći natpisi sa jelovnicima, izložbeni frižideri sa školjkama, ribama, povrćem, kolačima.
Ovdje su i živopisne reklame piva. Naravno tu su i vlasnici restorana koji ljubazno na gotovo svim svjetskim jezicima pozivaju goste. A, restorani nude uz domaću i sve moguće druge specijalitete sa raznih strana svijeta – Kine, Indije, Grčke, Italije, Francuske, Vijetnama, Argentine…Zrak je prožet bogatim mirisima. Navodno u samom gradu ima oko dvije tisuće restorana.
Polako “plivajući” rijekom ljudi stižem do svoga današnjeg zadnjeg odredišta male fontane sa brončanim dječakom kojeg nazivaju Manneken Pis ili Le Petit Julien (francuski). Ova brončana skulptura, visoka samo 61 cm, od daleke 1619. jedan je od prepoznatljivih simbola grada.
Oko same fontane uvijek je mnoštvo ljudi. Nemoguće je prići blizu. Samog brončanog dječaka dizajnirao je kipar Hieronimus Duquesnoy. Ima više legendi vezanih za dječaka, a svode se na njegovo spašavanje grada Bruxellesa od razaranja eksplozivom ili vatrom.
Prema drugim pričama malu fontanu sa kipom dječaka izgradio je zahvalni otac koji je nakon potrage našao svog malog sina kako upravo radi to što kip pokazuje.
Upravo ovdje u mnoštvu ljudi oko male fontane razmišljam o današnjem ispunjenom danu, o predivnim građevinama koje sam vidjela – pokazateljima ljudskog stvaralaštva, svjedočanstvima ljudskog duha.
Diveći se ljudskom duhu ne mogu a da se još više ne divim Onome koji je stvorio samog čovjeka.