I u čemu je stvar?
.
Iz naše arhive/ objavljeno 30.05.2014.
.
Joža Prudeus
A da, to više nisu bile početničke godine moga učiteljevanja. Nisam postao mentor, ali sam mator i sve matoriji.
U jednom osmom, u jednoj školi, u jednom gradu pripremali se mi za kontrolni. I na opće zadovoljstvo išlo to njima. Činjenica koju će svi moji dobrohotni učenici potvrditi jest da moji kontrolni zadaci nikada, nikada nisu bili teški. Jedino… Što jedino?
Jedino su uvijek znali da sam lagano umotao u tobože teško i da će morati misliti. Jedino je tu bio problem. Nisam nikada želio imati nemisleće odlikaše. Nikada nisam htio imati đaka koji će se duboko zamisliti nad pitanjem o rijeci koja teče ispod Savskog mosta ili koliko je bilo svetih triju kraljeva!
Tako je bio i u ovom razredu, i u ovoj školi, i u svim razredima od petog do osmog, u svim mjestima gdje sam se umio radovati učeničkom radu i znanju.
Upravo zbog lakih pitanja nikada nisam dopustio ikakva prepisivanja, došaptavanja ili bilo kakve đačke domislice. To su znali, ali su znali, kada bi i pokušali, da sam sigurno u pričuvi imao lijek za pravorijek.
Upravo tako, jednostavno, učenici nisu mogli vjerovati da će kontrolni, ma kako bio lagan, proći bez moje sitne podvalice, bez stupice u koju se naivni mogu uloviti.
No vratimo se mi nastavi.
Vježbamo mi tako i kako rekoh ide. Svima. Bože moj, zar je problem, učeniku u osmom razredu prepoznati da je tele imenica? Zar je otkriće Amerike da je: Krava pase, jednostavna (u ona vremena: prosta) rečenica? Zar je osmašu problem pogoditi da je riječ ja zamjenica? Zar je teško i ljenijem učeniku potvrditi da je učiti trajni glagol i slično. Hajte, molim vas.
Istu sam pripravu imao i u usporednom osmom razredu, i tamo isti zaključak, i moj i učenički: s kontrolnim ne bi smio itko imati problema.
Eto, vidite da nisam bio strog, i da biste i vi na ovakvom kontrolnom čak šesticu dobili.
Prošao sat zagrijavanja, vidim po njima da su raspoloženi i da jedva čekaju sutra. Bit će, ono, red petica, red četvorki.
Bogdaj. Ovaj lijepi izraz za sreću rabi se u samoborskom kraju. Ovakav kontrolni sam i tamo pisao.
I rezultat isti.
Prvi sat u 8. b. Vedro ozračje s obje strane. Tja, uvijek je tako na početku sata. Odmah napomenuh da ću sljedeći sat ovaj isti, potpuno isti(!) kontrolni ponoviti u susjednom osmom razredu, i da baš me zanima koji će razred biti bolji.
Podijelih listiće, upisaše oni imena i prezimena. Počeh nizati pitanja. Jedno lakše od drugoga, a opet neka napetost, premda sam uvijek tumačio, kako treba samo malo glavom mučnuti, i ne može se nitko, osim naivčina, na lijepak uloviti.
Pitanja na vlas ista gradivu koje smo jučer ponavljali. Dobro, nije, nije posve isto, jučer je imenica bilo tele, danas magarac, u jučerašnjoj rečenici pasla je krava, danas raste trava. Veliki problem.
Ili, jučer smo zaključili koje se imenice pišu velikim slovom, danas pitam koje se pišu malim… Nemojte mi, molim vas reći, da sam cjepidlaka. Nisam.
Nižu se pitanja, zrikaju okice, piskaraju se točni, jamačno i netočni odgovori, i primičemo se kraju.
Gotovo.
Pokupismo, nije sad važno tko je kupio listiće, i da bi lakše mogli sutra dočekati, da ih ne držim u neizvjesnosti, predložim im da ću odmah otkriti točne odgovore. Pa neka mirno spavaju.
– Ovako, pokušajte se prisjetiti, što si odgovorio, odgovorila, pa? Pa će ti biti odmah jasno na čemu si. No priznajte, je li bilo teško? – zatražih unaprijed odstupnicu.
– Nijeeeeeeeeee! – zamrmori većina što me raspoloži.
– Ne morate pisati odgovore, možete samo na prste brojiti koliko ste točnih odgovorili. Uostalom, radite što hoćete.
Idemo redom. Baš me zanima kako će idući sat na ista pitanja odgovoriti vaši susjedi.
– Dakle, prvi odgovor: a! Tako je. Malim se slovom pišu opće i zbirne imenice.
– Drugo: c! Točno: stupnjevaju se samo opisni pridjevi. Ne može biti ormar drveniji od klupe, a vrata najdrvenija – prokomentiram svako pitanje i odgovor.
– Treće: a, četvrto, peto…
I tako do dvadesetog.
Čuh s vremena na vrijeme, kako kod kojeg pitanja, i kako s koje strane raznih usklika i:
– Eh!
– Oh!
– Joj!
– Uh!
– Ajme! – ali i:
– Jupiiii!
– Bravo!
– Tooooo! – to vam je slavodobitno kliktao jedan (m)učenik koji je pogodio da je žaba ženskog roda!?
To bi bilo to. Tko se radovao, tko se po čelu kasno lupao, a netko i tugovao. A mogli su prštati svi od zadovoljstva, samo da nije one sumnje, kako to lako baš nije tako, jer je učitelj spetljao nekako…
Zazvonilo je.
Pozdravismo se, ja put zbornice, a oni svi na hodnik i – pred 8. c. Jasno nisam se trebao izletjeti. Što je tu je: sad će im točne odgovore prenijeti, i gdje je tu onda stvarni pokazatelj koji je razred bolji.
Odzvonilo nam je.
Krećemo na drugi nastavni sat.
Ja u 8. c. To sam već rekao.
Ulazim u razred, a ono nekakvo svečano, radosno, kao da ćemo ići u šetnju, a ne pisati kontrolni. Dječja lica ozarena, nasmiješena; djeca za rad raspoložena; zaključio bih oduševljena.
Gotovo mi je postalo i neugodno. Toliko vedrine ne vidjeh ni u cirkusu u davna vremena kad smo se kao klinci radovali svakom pa i najlošijem cirkusu koji bi u grad navratio.
Siguran sam da kada bih im sada rekao da ćemo pisati sutra, a ne danas, da bi me, bože mi oprosti, kroz prozor bacili.
Pogotovo sam podigao razinu radosnog opuštanja kada sam potvrdio obećano, tj. da ćemo pisati isti, potpuno isti kontrolni kao i 8. b, pa da vidimo koji je… Itd.
Po raspoloženju s prethodnoga sata, i s ovoga što sad gledam, gotovo nedvojbeno da će cekavci ovog puta biti bolji.
Idemo na posao.
Sve teče kao i u 8. b: razdijeljeni listići, čitam pitanja, pa stanka za odgovor i tako to.
Pročitam ja kozu, granje, stakleno, čelično…
Pogledam kriomice učenike i vidim – ide.
Štoviše, malo mi se čini prebrzo jer već sam na petnaestom pitanju, a tek curi osamnaesta minuta nastave.
Znam gdje je moguća moja mala greška: vjerojatno su bekavci u onih pet minuta izbeknuli uz pitanja i pokoji odgovor. Sigurno. No tome sam si sam kumovao.
No stvar posta zanimljivija kada primijetih da istodobno dok ja čitam pitanja, većina zaokružuje odgovor. Vidi sad ovo: njih dvoje zaokružilo odgovor, a pitanje još nisam ni zaustio?! Zar misli čitaju, mislio sam hlebinski.
No dobro. Vidjet ćemo.
Čitam posljednje pitanje, zirnem na sat – još 23 minute do velikog odmora. Umara me pomalo sve ovo.
Ja sam čist kao suza: nisam brzao, nisam učenike požurivao. Dapače, oni su meni nametnuli ritam svojim brzim rješavanjem.
E, sad dragi štioče, prema želji, što hoćeš čuti (čitati), kako je dalje tekao sat, ili da skratim i kažem rezultat nadmetanja između 8. b i 8. c?
Prvo, ovo drugo, onda ako budemo imali volje i vremena, može i prvo?
Dobro, dakle drugo: 8. b je pobijedio!
Štoviše, 8. c je, športski rečeno, do nogu potučen, a utučen i bez riječi, po đački. Da dobro ste pročitali, nije tiskarska pogreška: s rezultatom 8. b mogu biti zadovoljan. Ponovno su se uvjerili, i najnevjerniji svetotomci, da je bilo lako i da je lako moglo i bolje. No svakako je bolje od susjeda.
Prava katastrofa u 8. c! Nitko, ama baš nitko, nije odgovorio ni na jedno pitanje. Možete li to shvatiti?
A sve im je bilo isto. Dapače, čak su bili u prednosti jer su bekavci sat prije pisali. Čak, da i to raščistimo, nisam, što mi je inače bio običaj – pipnuo ni u jedno pitanje. Ostavio sam i tele, i kravu koja pase, i drveninu, baš sve. Na vlas isto, čisto isto!
I u čemu je stvar?
Aha, mislite možda su me učenici, politički rečeno, bojkotirali, možda su, sabotirali?
Ne vidim razloga: bili su vedri, kako na početku, tako tijekom rada.
Možete li vi shvatiti da su mi najbolji učenici odgovarali da je lijenost prijelazni glagol(!?), tele osobna zamjenica(!?)…
Znam da ne možete.
Ja mogu.
Nisam osmom c jedinice zapisao, a ovako je, da i to ispričam, počelo s utvrđivanjem točnih i netočnih odgovora:
– Prvi odgovor, točno je a!
– Neeeeeeeeeeeee! – odjeknulo je gromko, jednoglasno.
– Oprostite, jer je lijenost imenica!
– Uuuuuuuuuuuuuuuuuuu!
– Drugo pitanje. Drugi odgovor: ce!
– Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! – jače odjekne i duže potraja.
Ponovno sam ih, nadglasavajući im ljutnju, razuvjerio da je ipak po mome jer po čemu je ormar drveniji od klupe?
Sad me samo na kraju pitajte, kako sam imao hrabrosti pa im pri kraju sata priopćiti istinu:
– Kontrolni zadaci su bili potpuno isti kao i u 8. b, jedino, jedino što sam vama čitao zadatke od zadnjega prema prvom. I ništa više – rekao sam to, shvativši u isti čas da je ovo bilo doista previše.
Ovo nisam više ponovio. Ali kako se glas daleko čuje, primijetio sam tijekom svih idućih godina u drugim razredima, u drugim školama, u drugim mjestima, kako su kod kontrolnoga uvijek i na jogurt puhali.
Dugujem pozornom čitatelju svih dosadašnjih stranica, odgovor kako sam čitajući novine znao da kradomice prepisuju?
Veoma jednostavno: izbušio sam prije nastave rupicu na sredini i vidio razigrane prepisivače.