QUO VADIS, KUTJEVO

Ostat će okrugli trag na mjestu šatre…

piše: Martina Budimir
Kutjevo/ Možda ovo o čemu ću pisati nije od općeg značaja niti tema za Hrvatski glas Berlin, no budući da je Kutjevo već poprilično dugo jedno od mjesta iz kojega se Portal prati i iz kojega se za Portal piše, ipak ga odlučih napisati.

Vrzma mi se već danima po glavi roj misli, fini spoj nevjerice, šoka, razočaranja i rezignacije. Cirkus iz moga grada, nažalost nimalo nalik na onaj o kojemu pjeva Balašević na kraju svojih koncerata, nikada nije otišao, bio je i ostao konstanta.

Raspravimo prvo temeljne pojmove.

U prethodnoj rečenici spomenuh riječ „Grad“, ne zato što mi se uklapala u sliku i poznate stihove, nego zato što moje mjesto službeno jest grad.

Službeno je u ovoj zemlji štošta, pa tako je ovo službeno socijalna država, službeno je ovo i zemlja znanja, zemlja u kojoj se uvažavaju različitosti, bori protiv korupcije,…

Moram li dalje nabrajati, pretpostavljam da ste shvatili bit.

Izazvala sam prije godinu-dvije oštru reakciju bliskih mi osoba na tekst u kojemu sam Kutjevo nazvala, bez ikakvih zlih namjera, „svojim selo-gradom“. Kutjevo, naime, ni po kojem parametru ne odgovara definiciji grada. Predivno je to mjesto, mjesto za koje sam nekoć mislila da ne bih mogla živjeti nigdje drugdje doli u njemu. Mjesto je to divnih ljudi, pisala sam već o tome.

Kako onda u jednom takvom mjestu kojemu su Bog i priroda podarili zaista neusporedive ljepote i bogatstva, tople ljude uvijek spremne pružiti ruku i pomoći, kako onda u takvome mjestu ovakav cirkus?!

Po prvi puta najozbiljnije razmišljam o bojkotiranju svoje svete građanske dužnosti, doista nemam volju izaći na izbore. Nemam volje izaći na izbore jer smatram ih suvišnim, glupim i insceniranim. Od koga? Nije ni bitno!

Posljednjih je dana došlo do sukoba u obiteljima, kidanja prijateljstava, izišle su na vidjelo sve one stvari koje nisu bez razloga bile skrivene. Probudiše se strasti, o da, i te kakve!

Pojavio se i jedan novi fenomen. Isplivaše na površinu tek omriještene ribe, mladi, ali neiskusni ljudi za koje se s opravdanjem postavlja pitanje bi li kao novi gradonačelnici imali svoju volju ili su tu da provode volju drugih, većih riba. Liste za gradske vijećnike vrve kandidatima koji su rođeni 80-tih ili 90-tih, mahom u ranim dvadesetima.

Nemam ništa protiv mladih ljudi, ali zaista mislim da za voditi grad, bio on to stvarno ili ne, treba i iskustva, godina, zrelosti. Teško mi je povjerovati da su mladost i entuzijazam dovoljni i ne smatram se diskriminatorom u tome pogledu, samo realistom.

S druge strane, uzimajući u obzir poruke onih starijih, iskusnijih, ništa se bitnoga ne mijenja. Parole, parole…

Svi bi oni, stari ili mladi, pretvorili grad u turističku oazu, pokrenuli gospodarstvo i zaposlili mlade, a kako, niti slova o tome, Kinder Surprise, vidiš kada otvoriš, a otvoriti smiješ tek kada kupiš. No, bojim se da ni oni sami još ne znaju što se krije ispod tankog sloja slasne čokolade slave i moći.

Gdjekoji bi se odrekao svoje plaće ili plaće svog zamjenika ili bi svoju plaću umanjio za određeni postotak, sve za dobrobit građana. Matematika mi nikada nije bila problem, ali nekako mi je već u startu besmisleno i pokušavati izračunati koliko bi ta dobit iznosila.

Veličaju se junaci našega doba, ističu njihove vrline za koje je javna tajna da su obmana, slika za javnost, a iznutra dekadencija i jad. Bitno je prodati proizvod, reklamacija ionako neće biti, ta ovo su već ponovljeni izbori, a od proteklih je prošlo tek nekoliko mjeseci!

„Ostat će okrugli trag na mjestu šatre…“, čitaj, ostat će jumbo plakati koje će možda i godinama gristi zub vremena, u kronološkom i meteorološkom smislu, jer plakati se u ovoj ne tako ravnoj Slavoniji, osim za izbore, rijetko mijenjaju.

Preskup je to sport za ovdašnje prilike.

Nestat će šarenilo plakata, letaka, prestat će žustre rasprave o tome tko može spasiti Kutjevo, ali nekako mi se čini da će ostati ono što je posljednjih godina konstanta. Ostat će grad koji živi u mraku, u prenesenom i doslovnom smislu. Mrak u kojemu se na pitanje “zašto opet nije radila rasvjeta”,  odgovara da … “što se netko tamo noću mora skitati”.

Ostat će to grad jeftinih manifestacija jednostavno preslikanih i rađenih po šabloni koja više ni turistima nije zanimljiva.

Ostat će to grad, a to je u cijeloj priči najtužnije, ljudi koji odlaze, ljudi koji traže svoju sreću u nekim boljim krajevima, u nekim krajevima u kojima se od svoga rada može živjeti.

Otići će cirkus iz moga malog grada, ali ostat će trag, možda neznatan, možda jedva zamjetljiv, ali svakako bolan.

Ostat će sjećanje na još jednu promašenu priču, na još jedan izraz ludila i apsurdnosti, a ne festivala demokracije. A ja ću se po tko zna koji put pitati: „Kamo ideš, Kutjevo!?“.