ŠKOLSTVO: MITOVI I ZABLUDE (2.dio)
piše: Martina Budimir
U hrvatskom je obrazovnom sustavu situacija dobra koliko je kaotičan svijet u kojem živimo. Baš kao kod hrvatske nogometne reprezentacije, i u ovome je slučaju 4 milijuna izbornika, čitaj ministara. Veliki broj trenerskih strategija temeljen je na mitovima koji se provlače iz generacije u generaciju. Nastavit ću s nekima od njih.
3. mit: Hrvatski obrazovni sustav ne priprema dobro za tržište rada.
Mala smo zemlja, ali zemlja s puno vrhunskih stručnjaka i znanstvenika. Pa kako su uspjeli postati tako stručni u navodno trulom obrazovnom sustavu?!
Hrvatski obrazovni sustav nije savršen, ali temelji su dobri. Dugo sam bila ponosna na enciklopedijsko obrazovanje koje sam stekla u jednoj od tri najstarije gimnazije u Hrvatskoj s tradicijom starom više od 300 godina. Danas odgovorno tvrdim da takav sustav i memoriranje činjenica više nema puno smisla. Većina je nastavnika/ca toga svjesna, ali dijelom su im vezane ruke. Donošenjem novih kurikula zadani su ishodi znatno smanjeni, ali još je itekako ostalo prostora za poboljšanje.
Promjenom paradigme da škola ne služi (samo) memoriranju činjenica, nego stjecanju vještina kojima te činjenice dobivaju smisao, postaju dostupne i svrsishodne, otvoren je put tome napretku. Činjenice se udvostručuju tolikom brzinom da je doista, osim onih bazalnih, učenicima/cama potrebno dati alat u ruke kojima će te činjenice moći pronaći i znati upotrijebiti. Znanje znanja radi, krnji je model odavno zastario.
Ponovno ću naglasiti, osim rasterećenja i promjene ove osnovne paradigme, i potrebu za većom izbornošću. U završnim razredima, osobito općeg, gimnazijskog obrazovanja, definiraju se interesi i planovi za budućnost. Umjesto nepotrebnog trošenja sebe i svoga vremena na sve predmete, učenici/ce bi se trebali/e moći detaljnije i ozbiljnije posvetiti predmetima koji će im trebati na studiju, pa i kao izborni predmeti na državnoj maturi ili na dodatnoj provjeri sposobnosti pri upisu na fakultet.
Svjesna da ću kao profesorica njemačkoga jezika ispasti subjektivna, naglašavam potrebu provođenja sustavne jezične politike. Višejezičnost ne smije ostati na razini parole. Prava se višejezičnost provodi sustavnim politikama na razini države, a ne dobre volje ravnatelja/ravnateljica ili entuzijazma pojedinih nastavnika/ca.
Drugi strani jezik treba postati obvezan od 4. razreda osnovne, a u srednjoj je školi potrebno osigurati kontinuitet učenja. Neoprostiva je praksa po kojoj učenici/e nakon 5 godina učenja drugog stranog jezika, u srednjoj školi taj jezik ponovno uče ispočetka. Neoprostivo je i da primjerice u obrazovnome profilu ekonomist ne postoji obveza učenja drugog stranog jezika.
Ukoliko učenike doista želimo pripremiti za tržište rada, nužno je raditi na poboljšanju vještina stranih jezika.
Umjetničke su škole dio hrvatskog obrazovnog sustava koji se često zanemaruje i/ili zaboravlja. Kao ni bez društveno-humanističkih znanosti, niti bez umjetnosti nema pravog napretka društva. Zato je i ovome segmentu hrvatskog obrazovnog sustava potrebno posvetiti puno više pažnje.
Neoprostivo je da kurikularna reforma u 4 općeobrazovna predmeta nije provedena jedino u srednjim umjetničkim školama. Na njih je netko jednostavno zaboravio, a javna je rasprava o ispravljanju propusta provedena nedavno dok su prosvjetni djelatnici, kao dio zainteresirane javnosti, na godišnjem odmoru.
Vratimo se na početak ovoga teksta. Kad govorimo o pripremanju na tržište rada, na srednjoškolskoj razini govorimo o strukovnim školama. Problem nije samo u obrazovnome sustavu, nego i u svijesti poslodavaca. Onoga trena kad poslodavci shvate da su učenici/ce na naukovanju njihovi/e budući/e djelatnici/e, možda će im, umjesto metle, u ruke dati odvijač i zaista ih željeti osposobiti za rad.
“Ja nikad ne podučavam svoje učenike; ja im samo pokušavam pružiti uvjete u kojima oni mogu učiti.” (Albert EINSTEIN)