Čudni su putovi gospodnji
pripremio: Emil Cipar
Čudni su putovi gospodnji! I stvarno jesu, a evo još jednog dokaza:
Jednoga dana na našu adresu stigne mail od Jadranke Haznadarević i malog slavonskog sela Završje. Jadranka je poslala slike za natječaj o kojemu smo mi pisali, a organiziraju ga Ankica i Ante Karačić.
Nema problema …proslijedim mail na pravu adresu, informiram Jadranku i sve bilo okej, ali me je zanimala osoba Jadranka Haznadarević budući da živi u selu koje mi je dobro poznato.
U mailu upućenom Karačićima bio je i Jadrankin broj telefona.
Nazovem…
I eto imamo novu suradnicu. Osim što slika Jadranka i piše. Piše kratke biografske priče… ma da ja ne duljim neka nam to Jadranka sama ispriča:
-Moje ime je Jadranka Haznadarević, rođena Barišić. Živjela i odrasla sam u selu Slobodnica nedaleko od Slavonskog broda. Pošto potičem iz siromašne obitelji, odmah nakon završetka osnovne škole roditelji me zapošljavaju u Medicinskom centru u Slavonskom Brodu, a tek nakon udaje uspijevam završiti SSS- trgovačkog smjera
Do 2001- g bavim se isključivo svojom obitelji, djecom mužem i kućom. Iste godine pred sam Božić, prihvaćam molbu poznanice, da do smještaja u dom pomognem njenoj nepokretnoj teti, gospođi Ivanki Mihelin.
Tako odlazim u Zagreb i ostajem punih sedam godina. Veoma pedantnoj, zahtjevnoj, bogatoj, gospođi bilo je preteško ugoditi. Uz krv znoj i suze, često je zbog njenih razmaženih zahtijeva znalo biti veoma smiješnih scena, da sam jednoga dana jednostavno uzela blok naslikala ju ispod toga napisala tekst o njoj i poklonila joj.
Veoma ozbiljna gospođa prvi put se nasmijala od srca, i to je bila prekretnica u našim životima. Ne samo da je hvalila moj uradak …slika je završila u rukama njenog prijatelja, gospodina Janka Vranešića koji mi već sutradan kupio kompletan pribor za slikanje i u šali rekao:
-Ovo je moj mali doprinos za veliku umjetnicu… Htjela ne htjela, morala sam slikati jer je gospodin Vranešić obavezno s novim platnima i bojama, dolazio svakog prvog u mjesecu u posjet gospođi Mihelin i u kontrolu mojih radova. Uz veliki poticaj i nagovor bračnog para, Antonije i Milana Vukovića, profesorice Nine Mimice, kritičarke Ivane Leib, akademskih slikara Josipa Dujmovića i Davora Žilića i drugih imala sam 2006. prvu samostalnu izložbu, a 2009. izdala sam i prvu knjigu Kap tamno plave krvi.
Bila je to polu-autobiografska priča, jednostavnog načina izražavanja. Bezbroj, slika i neobjavljenih priča iz života običnih ljudi, čeka svoje vrijeme ili zaborav.
Jadrankine priče objavljivat ćemo u rubrici pod nazivom: MOJ PUT.