PROŽDRLJIVI TETAK

I da znaš Iviću moj, fina su ti dičica!

Jadranka Haznadarević
–Jestel’ vi svi Ivanovi? …upita  nas  debeli čovječuljak u tijesnom zelenom nakrivo zakopčanom kaputiću.  Izgledao nam je kao križanac žabe krastače i našeg bivšeg susjeda Stipana glavonje.

– A da čiji bi bili! – odgovori  mu moj brat, kao da se razumije samo po sebi, da su sva djeca iz ulice Ivanova.

– A ha haaa,- nasmije se debeljko na sav glas.

– Vidi ti njega, pravo mi i kažeš.

– A   di je?- nastavi  nas  ispitivati.

– Nema ga kod kuće …ponavljamo svi u glas, ne bi li  gost što prije otišao i ostavio nas da se u miru tučemo.

– A kaće se  vratit?- ahahaha, taj ima vremena ima on vremena ahaha.  Smije se  mali krivonogi .

– Imal’ Anđe di je ona?

-Nema nikoga kod kuće, mama radi. Kaže brat otresito.

Došljaka  ne dira ni to što domaćini nisu kod kuće, a ni to, što su djeca neljubazna.

-Ja sam Ilija, Ilija Pudić, tatin rođak. – govori ljubazno,i  pruža nam svima po redu kratku debelu ruku, tresući naše ruke.

Dok smo ga sumnjičavo promatrali, on prođe pored nas i u prolazu nam dobaci.

– Iđem ja dječice malo prileć, umorilo me ovo jako sunce, kad Ivan dođe nek’ me slobodno probudi.

Produži pored nas i uđe u kuću  , a za njim ostade smrdljiv trag trulog krumpira.

Ako je rođak onda nema tko što reći,a što se tiče tate i mame i tako će se netko ljutiti. Tata, ako ga ne pustimo, a mama ako ga pustimo. Kad ga vidi onako neurednog, dobro će biti ako ne dobije  batina i on, a i mi , nema veze ako nismo ništa krivi.

Kod naše mame si uvijek nešto kriv, ako nisi, bio si ,  ili ćeš biti, uglavnom batine ti ne ginu. Moja sestra Ana odmah posumnja da tu nešto ne štima.  Sakupi nas sve i odvede iza kuće, da nam kao najstarija , iznese svoje sumnje i udijeli  savjete.   Našem  stručnjaku  za horore padne na pamet   jedno štivo iz čitanke, pod naslovom „Ujak Vanja“- u kojem se radilo o nekom zlom čovjeku, koji se   djeci predstavio kao njihov ujak Vanja, te im je na prijevaru ušao u kuću i pokrao ih.

Ako su ružni ljudi zli, onda je ovaj tetak jako zao, iako nije tako djelovao.   Bublasta lica, debelih usana i krupnog nosa sa širokim nosnicama iz kojih su  virile dugačke žute dlake, čupav i neobrijan, i da se nije onako zarazno smijao, vjerojatno bi ga se bojali i bez priče o ujaku Vajni.

Kod nas nije imao što ukrasti, osim ako ne stavi ruku pod tatin jastuk, a i to što bi našao sigurno mu ne bi trebalo.  Tetak se srećom odlučio za tatinu sobicu što nam je u mnogome olakšavalo kontrolu sumnjivog gosta.

Kamara istrešenog tetka na krevetu ravnomjerno se podizala i spuštala kada god bi netko od nas provirio. Zbacio je čizme s nogu, „spremivši“ ih na sred sobe, i bezbrižno zahrkao. Nije bilo potrebe provjeravati, cunja li po kući, kada se hrkanje čulo u dvorište.  Sjedeći poredani na stepenicama i čuvajući ga, dočekali smo i tatu koji se vratio sa punim šeširom jaja.

Bila je to jedina mjera njegove tetke Anice koja se doselila u Slobođanski sokak zvani  Đurine. Tetka je imala puno kokoša. Pošto nije znala brojat , nije vjerovala u nikakvu „mjeru broj“.

Zbog toga nikome nije ni prodavala jaja osim tati, a njihova mjera je bila pun šešir, koji je koštao isto koliko i deset komada.   Pokušavajući  ne prevariti tetku, pokušavao bi pobrojati jaja, međutim tetka bi mu prstom zaprijetila i mudro rekla.

– Nema mjere broja koji ne more zajebat čojeka, kaki broj, kako šta.  Brojit more kako ko oće, a šešir je šešir i u njega ne more stat više i da oćeš.

Diveći se sebi i svojoj mudrosti, naplatila bi šešir jaja, uz to mu još natočila čokanjčić rakije, pa bi njih dvoje sjeli ispod  oraha  dok ga tata ne isprazni. Usput bi mu otpjevala kakvu novu   pjesmicu, koju je     vjerojatno smatrala veoma prikladnom.  Kao na primjer- „Veliko je polje Žeravačko, još je veće djevojačko brezime.“

Poslije tetkinog čokančića  tata   bi muku mučio, i žonglirao punim šeširom jaja kroz selo,  dok ne stigne do  kazana u Gajgericinom dvorištu. Tu bi uz čašicu i  objašnjavao tetkinu „mjeru broj“,   i on nazdravio  kakvom novom pjesmicom. Ovisno o tome koliko je gradiran, snašao bi se i za jaja, koja bi po nekome poslao, jer bi u takvom stanju bilo teško donijeti do kuće cijela,  i ona u gaćama, a kamo li u šeširu.

– Šta je djeco, šta sjedite tu na stepenicama, zar nema nikakvoga posla u kući i oko kuće?

Počeo je strogo. Sva sreća pa je tetak bio tu, a ta mu je informacija odmah popravila raspoloženje.

– Ma nemoj došao tetak – kaže i odmah zaboravi na strogoću. Ispod košulje mu se ocrtavala boca zataknuta u hlače. Ušli smo za njim, a iz sobice su dopirali smradovi,  tetka i njegovih blizanaca  (tihomira i zvonimira),ma i čizama, toliko da se čak i tati zgadilo.

– Auuuu  tetak što smrdiš ko da si krepo! – kaže tata i prasne u smijeh.

– Nosite djeco te čizmetine van i operite ih – naredi  nam. Nagnuo se nad njega uhvatio ga za ramena,   lagano ga drmuskajući .

– Ej tetak tetak.

 – O Boga ti ćaćina Iviću moj, pa đe si ti meni? Ja tebe čekam, pa velim da malo prilegnem dok ne dođeš. 

Govori debeljko i sve širi ruke da ga zagrli, očito bez namjere da se ustane. Otac se nagne nad njega, da ga izljubi za dobrodošlicu, a ovaj ga prigrli sa obje ruke. Onda se vjerojatno dosjeti da bi mu bilo lakše ustati se dok se drži za njega, pa pojača stisak i tako ga sruši na sebe.

Činilo se kao da nije ni primijetio jer ga i dalje nije puštao, iako je vidio da se uz njegovu pomoć ne može ustati. Dok se tetak luđački smijao, tata se koprcao, pokušavao dohvatiti tlo pod nogama i izvući se iz njegovog čeličnog zagrljaja.

-Dobro je tetak, dobro je,  pusti me ne mogu disati – zastenje. Kada se uspio osloboditi nadasve srdačnog pozdrava, pruži mu ruku i pomogne da se ispravi u sjedeći položaj. Kratke krive noge mu nisu mogle dotaknuti pod, pa nam otac zapovjedi da mu podstavimo nisku sjedalicu pod njih, tako da mu bude ugodnije.

– Odakle ti ? – tata će.

– Maaa velim ja sebi, nema se Bog zna kakva posla, pa onda Ilija imaš kad, pa obiđi brate rodbinu, i eto me kod tebe.

 – I da znaš Iviću moj, fina su ti dičica! – Sve lipše od lipšega.

Otac nam pokaže znak očima, da ponesemo čašice za rakiju i skuhamo kavu, a on se lijepo smjesti na krevet pored njega, da čuje sve te hvale na svoj račun, jer bi on, po zakonu biologije trebao biti zaslužan za dječju finoću.

Nedugo poslije toga se zagrle i zapjevaju, onako po bosanski. Toče, nazdravljaju, pjevaju i pričaju o svemu i svačemu. Tata uze bocu da im natoči po još jednu a ovaj svoju čašicu poklopi rukom.

-Ček, ček, malo Iviću moj.  Znaš, nemorem ja baš s tobom.  Ti si brate vičan tome, a pravo da ti kažem, ja više ‘vako volim, nješto zamezit nego popit – haahaahaa.

Sve mjerka na stolu onaj šešir pun jaja pa se smiješi.

–Nek dičica mete kuvat koje jaje, vidim da se ima, a baš sam ih se nješto da ti pravo kažem i uželio. Sramežljivo će tetak, skupivši ruke u krilo i mlateći   kratkim krivim nogama.

-Mećite djeco šta čekate, – to ste već trebale i same da vam se ne govori! – ukori nas otac.

-Koliko? – pita Ana mrzovoljno. Tetak mjerka šešir, pa se kao malo neugodno, odluči za desetak petnaest komada. – „Šta desetak? – kaže tata. -„Meći sve, ima u tetke Anice još pet šešira ako treba“ Okrene se  prema njemu, pa ponovo započne priču o tetki Anici, „mjeri broj“, pjesmicama i njenom ludom sinu koji je kaže, kada ga je žena ostavila, ubio svog rođenog vola macolom u glavu ni kriva ni dužna. Čim sve to nije po običaju ispričao opširno , znalo se da ga je piće dobro ošamutilo i da bi najradije legao pored tetka i zaspao

Ana, nervozna zbog njih dvojice, a i zbog vatre, koja nikako da se razgori, tiho im psuje sve po spisku, a za čudo božje zna im svu rodbinu, po imenu prezimenu i nadimku .

Tetku su glasno kruljila crijeva nije mu bio zanimljiv ni rođakov macolom ubijeni  vol, ni tetkina pjesnička duša ni mjera broj.

Sve je nestrpljivije pogledavao na štednjak i  Anu kako uzalud puše u njega i gura vlažne papire.

Nervirali su ga i tatini pokušaji da se zadrži u sjedećem položaju.

–Nije dobro Iviću moj, nije dobro – opominjao ga je.

–Nesmi’š toliko pit sinovče moj, bolje bi ti bilo da teke zameziš , izgubio si „meščini“ jaaakost, dobro bi bilo da teke   prilegneš!

-Imaš pravo tetak, malo moram prileć. Jesi li ti meni ujak ili tetak? …priupita ga tata prije nego zahrče.

-Ujak ujak – odgovara kratkonogi cerekajući se glasno, što je Anu dodatno nerviralo.

-E svašta, otkud sad ujak …kaže Ana, j…. m…. s…. . Crko da bogda Bog se smilovo.

Kada je konačno skuhala jaja poče ih čistiti od ljuske i mrzovoljno stavljati jedno po jedno ispred gosta. Kako bi koje stavila, na hoklicu  ispred njega, tako bi ga đavo odnio.

–Koliko možeš požderat , deset petnaest – rugala se –Evo ti pa žderi, crko dabogda krmak debeli, klebariš se ko konj, ne znam šta je tu  smiješno gutati cijela jaja. – Najradije bi ih obadvojicu ubila.

Govorila je šapatom, a suze ljutice su frcale . Kada ništa nije mogla njima dvojici, drekne na mene.  –

-Pomozi mi čistit vidiš da ovaj ždere ko’ krokodil.

Brat je sjedio na pragu sobnih vrata i s gađenjem brojao žumanjke na tetkovim  zubima, a kad je stigao do petnaest i shvatio da nama neće ostat ništa, izletio van sa rukom na ustima i povratio dušu iz sebe.