Te večeri nam je od početka krenulo naopako
Jadranka Haznadarević
–Eeeee!- Veli mi Mare u prolazu, šapatom, da ne čuju ostali radnici …eno iznijeli glomazni, oćemo li večeras u kese?
Kimnem glavom u znak odobravanja, i nastavim sortirat šparglu…
-No deca!!! kakvo sašaptavanje?-Drekne važno teta Lenika, naša kuharica, Mađarica, koja nam je usput rečeno, svake srijede pripremala za četiri prsta zagorenu rižu.
Mare mi namigne, i pokaže očima na grablje. Što je značilo, da poslije radnog vremena pratim gdje će ih stara kurva ostaviti. Jedna od Lenikinih špijunskih dužnosti, za koje se sama zaduživala, bila je svaku večer grabljama poravnat pijesak u stražnjem dijelu dvorišta, tako da nas ujutro može tužakat gazdarici, ako primijeti koju sumnjivu stopu. Posljednje povlačenje grabljama obično bi vodilo od kapije oko šupe za drva ravno do ulaza u njenu sobicu gdje bi ih ostavila naslonjene na zidu na vidnom mjestu.
Izaći na ulicu s prednje strane bilo je gotovo nemoguće.
Prozor njene sobe gledao je direktno na kapiju, a do ulice je živjela naša gazdarica, stara Magdalena „Schobloherka“ …Hrvatica mađarskog porijekla . Čim bi se upalilo vanjsko svjeto, a palilo se i kada protrči gluhi mačak Tom …njih dvije bi se iako debele i stare skočile na prozor i pratile koja je od nas desetak sezonskih radnica, izlazila po noći.
Kada su bile u pitanju „kese štrase“ izlazile smo skoro sve jer nam je svima trebalo svašta, a u odbačenim stvarima moglo se i pronaći svega i svačega.
Mare je po prirodi malo drugačija osoba koju je bilo teško ocijeniti . Iza onog njenog blago telećeg pogleda, zbog kojega bi čovjek pomislio da nije registrirala ni riječ, krio se čudan mozak.
Jedna od najstarijih radnica, koja je poznavala u dušu i Leniku i frau Schobloher, a i mačka Toma. Na sve je s odobravanjem i šutke klimala glavom i radila po svom… Mare bi prije nego krenemo u „kese štrase“ pripremila komad mirišljivog mesa za lijenog i uvijek sitog Toma, a pošto ga nismo smjele dozivati da ne privučemo pažnju, čučale bi u haustoru s komadom mesa i čekale da ga privuče miris.
Čim bi ga ugledale Mare bi mu bacila meso točno na mjesto gdje se svjetlo moralo upalit. Čim se svijetlo upali, automatski bi se dvije i stare vještice našle svaka na svom prozoru. Mare bi gledala u Lenikin a ja gazdaričin prozor, pa kada bi se njih dvije uvjerile da je to samo protrčao mačak, i maknule se sa prozora, svjetlo bi još uvijek gorjelo, a nas dvije bi tada mogle tiho proći bez problema.
U povratku bi, natovarene kojekakvim predmetima pronađenim na odlagalištima, dolazile s druge strane ulice, unijele stvari u sobicu, potiho se došuljale do grabljica, poravnale pijesak i vratile ih na mjesto.
Te večeri nam je od početka krenulo naopako. Uspjele smo izaći tek poslije ponoći, jer je Lenika, znajući za glomazni otpad, zatvorila mačka. Osim toga, Mare se žalila da joj je nešto mutno u glavi, i da osjeća kao da u njoj ima „nešto“, a ja sam mislila da to nešto sigurno nije mozak.
Vraćajući se kući Mare je išla par metara ispred mene tegleći dva puna kofera, garderobe, šerpi, lonaca, kojekakvih sitnih kućanskih aparata.
Sve što ne treba nama, može potrebati nekoj od naših radnih kolegica. Ja sam polako kaskala za njom, noseći na ramenu „olimpiju“ tridesetak kg tešku pisaću mašinu…
To je upravo ono što sam ja željela imati i nitko me živ ne bi mogao odgovorit da ju ne ponesem.
Negdje na sred puta do kuće, Mare spusti gofere i zastane kako bih ju ja sustigla…
-A šta misliš Jaranice da sačekamo tramvaj? …kaže isto kao da smo upravo stigle do tramvajskog stajališta.
-Gdje ti je tu tramvaj?- Pitam, iako znam da ga nema .
-Znaš lude smo što smo se uputile u ovo doba noći same, zar nisi čula šta ovaj čovjek reče.
–Koji čovjek Mare?- pitam sa strahom i zebnjom oko srca .
-Pa ovaj što je sad prošo
–Mare smiri se! …kažem …nitko nije prošao.
Gleda me ona sumnjičavo, nekim čudnim izgubljenim pogledom i veli:
-O fala ti Bože pa nismo krenule tramvajem, jesi vidila ovo, prođe tramvaj pun mrtvaca, svi nekako čudno nakrivili glave, isplazili jezike i bulje ravno u nas.
U tren oka me oblije hladan znoj, zbacim s ramena pisaću mašinu i dodam gas.
Trčala sam kao bez glave nepoznatim ulicama gonjena Marinim smijehom i iskrivljenim blijedim glavama mrtvaca isplaženih jezika. Više nisam gledala ni na stražnji ulaz ni na gazdaričino svjetlo ni na staru kurvu Leniku i njene grablje.
Uletim ravno u našu sobu i u strahu počnem budit žene…
Anđa skuha kavu i ugrije u loncu vode tako da se mogu oprat, jer slab mjehur i strah ne idu nikako.
Nakon nekoliko minuta ulazi Mare s dva kofera u jednoj ruci i s mojom pisaćom mašinom na ramenu
–Aaaaa Bože ti fala, lude žene …kaže Mare …odjednom iz čista mira baci mašinu, i odeeeee …k’o vjetar.