U KAKVOJ TO DRŽAVI ŽIVIM

piše: Martina Budimir
Nekoć sam se grozila i same pomisli gledanja Dnevnika ili Vijesti. Danas mi je to svakodnevna rutina. Dođe to valjda s godinama.

Svijest o važnosti zbivanja oko nas i njihovom utjecaju na nas kad-tad nam dođe iz malo niže pozicioniranog dijela tijela u glavu.

Vijesti su, dakle, svetinja i moram na dnevnoj bazi doći do njih bilo preko TV-a bilo na netu.

Izmjenjivale su se danima nimalo nebitne vijesti o zbivanjima u Ukrajini ili o nestalom malezijskom zrakoplovu. Tu i tamo bi se ponovno pojavila koja vjestica o Schumacheru ili bi bio lansiran probni balon aktualne Vlade, očajničko gađanje nasumce u suludom zavaravanju sebe i nas da znaju što rade.

No, današnje su me vijesti zaista šokirale, rastužile i razljutile. Baš me briga tko je kriv, zašto su dovedeni u tu situaciju ili tko komu duguje, ali taj prizor, prva vijest u svim informativnim emisijama, kao da ne pripada u tisućljeće u kojemu živimo. Nevjerojatno mi je s kolikom se okrutnošću oni koji su tu da služe i štite građane svoje države prema istima odnose.

Zaista ne nalazim opravdanja za nasilno uklanjanje prosvjednika koji su ispred kuće samohrane majke pokušavali spriječiti još jednu u nizu deložacija. Još mi je šokantniji čin nasilnog okretanja kamera kojim se cijeli događaj pokušao prikriti od javnosti.

Ako imate tri čiste izbaciti samohranu majku i njenu djecu na ulicu i silom udaljiti prosvjednike, dajte da se to i snimi! Zar se sramite svoga čina?!

Jarac sam u horoskopu (iako volim naglašavati da ne vjerujem u horoskope, iskušenje je ponekad preveliko i zavirim tu i tamo). Štreber sam po vokaciji, ne u onom smislu bubanja napamet, nego u smislu težnje savršenstvu u svemu što radim, neodustajanja od onoga što si zacrtam i što započnem i samokritičnosti u svakome pogledu. Uglavnom, predodređena sam za težnju principijelnosti i teško me uvjeriti u opravdanost uzmicanja i odustajanja od principa.

Upravo mi je stoga, i sebi se samoj zbog toga činim hladnom, načelo čistog računa vodilja u svemu. Upravo mi je stoga logično, moralno i pravedno da se neplaćeni račun na neki način mora kompenzirati. No današnji su prizori poput najjačeg potresa uzdrmali moju vjeru u ovo načelo.

Govori se, naime, već danima o mogućnosti otpisa duga dužnicima. Ne smatram to u potpunosti pravednim jer što si potrošio, izvoli i vratiti! Ipak, kako biti kategoričan kada većina ljudi ugovore potpisuje bez da ih iščita, a ako i pokuša pročitati i ona najsitnija slova, bankovni ili neki drugi službenici im sa sažaljenjem kažu: „Vas to nepovjerenje sigurno jako opterećuje u životu!“ Ovo potonje nisam izmislila nego osobno doživjela.

Kako biti kategoričan kada ljudi s punom vjerom kreću u novi život i dignu kredit za vlastitu nekretninu, a onda preko noći ostanu bez posla? Kako biti kategoričan kada je sve napravljeno po pravilima, nije se zaduživalo, i dalje se radi, ali se osoba razboli i nema mogućnosti liječenja preko HZZO-a nego mora na skupo liječenje u inozemstvo?

Mogla bih navoditi primjere u nedogled, no neću. Navest ću samo još jedan, po mome mišljenju najvažniji. Kako, naime, biti kategoričan u stavu da se dugove mora plaćati, a neplaćanje sankcionirati kada smo danas, ali i u ne tako davnoj prošlosti svjedoci upravo suprotnog?

Tijekom privatizacije, a to je javna tajna, ma kakva tajna, to je javna istina, direktori poduzeća i podobni budući poduzetnici ucjenjivali su svoje radnike. Ako im ne prodaju svoje dionice za bagatelu, lete s posla.

Suvišno je napisati što su radnici odlučili, svakodnevno svjedočimo rezultatima privatizacije.

Masa se novopečenih tajkuna bogatila, a narod tonuo u sve veću neimaštinu. Neznanjem, lakomošću ili nečim trećim, poduzeća su propadala, milijunski se dugovi gomilali. I upravo tu gdje bi trebalo inzistirati na čistom računu, država se domislila kako pomoći jadnim dužnicima.

Predstečajnom nagodbom izmišljen je savršeno funkcionalan i iznimno elegantan način opraštanja dugova jadnim dužnicima, naravno, pod jednim uvjetom. Sitnica! Jedini je uvjet da su podobni.

Kako onda biti kategoričan u svome stavu da se dugovi moraju vraćati? Po čemu je žena iz današnjih vijesti (jer već će sutra biti zaboravljena priča) pod svaku cijenu morala biti deložirana iz kuće u kojoj je živjela sa svojom djecom? Nebitno je to što je ova konkretna priča zapravo vezana uz podjelu bračne imovine. Po čemu svakim danom sve više ljudi mora biti izbačeno na ulicu?

Ako se uistinu uvede oprost duga za građane koji su se našli u ovakvoj situaciji, po čemu su oni koji su deložirani danas, jučer, prije dvije godine, manje vrijedni od onih koji će biti spašeni ovakvom odlukom?

Odakle nam hrabrost i savjest prijeći preko smrti onih koji su ne nalazeći izlaza iz dugova počinili samoubojstvo, oboljeli od zloćudnih bolesti ili se smrznuli zaboravljeni na nekoj klupi u nekom parku?

U kakvoj ja to državi živim?