Mirko Popović
uvijek
kad otputuješ
tek poneka struna
odjekne
ne smiješî se
karanfil u prozoru
sunce se pritaji
slušam dugo
kako šuti
uvijek kad odeš
tiše kaplju sa zida
latice cvjetova
vraćaju se naša putovanja
ususret mi idu krajolici
ne mogû ih izbrojati
otkucaji sata, njegove
metalne suze
uvijek
kad otputuješ
otvaram prozor
u kome svijetli
nepomičnost
pustio bih glas
da mi se ne osuši na obrazu