AH, MOJ TADIJA

Iz naše arhive/ objavljeno 04.11.2012.

Povodom rođendana Dragutina Tadijanovića

napisao: Emil Cipar

Ovih dana vozim se puno Slavonijom. Od Broda do Osijeka i nazad. Svaki dan. Pa da ne bude dosadno, putujem uvijek drugim putem.
Izmijenila se moja Slavonija. Nije više za prepoznati.

A koja je to moja Slavonija. Nije to ona Slavonija opisana u djelima Josipa i Ivana Kozarca. To je bilo prije mojega dolaska na svijet.

Dušu moje Slavonije najbolje je opisao Dragutin Tadijanović. On me je naučio voljeti ju i razumjeti ju.

Ali Tadije više nema među nama, kao što nema ni moje Slavonije, ili može li netko po dosadnim pročeljima današnjih kuća u njima prepoznati slavonske kuće. Kuće su iste kao i one koje se sada grade u Turopolju, Podravini, Međimurju…

Dosadna pročelja sa balkonima na kojima nikad nikoga ne vidiš, sa kulirom na fundamentima.

Brođani u Berlinu opet svome Tadiji priređuju prigodnu priredbu …kaže mi Sonja. Zar se još netko sjeća Tadije …pitam. Tadije simbola Slavonije, vječnog zaljubljenika u Slavoniju i u lijepo i savršeno. Tadija je tu ljepotu pronalazio u naoko beznačajnim, za druge nevidljivim detaljima ovog širokog prostora. Njegovo oko je vidjelo ono što drugi vidjeli nisu …znao je radovati i tugovati.

Eh moj Tadija!

Znao si ti u veselju biti sjetan …u sjeti radostan. Znao si ti živjeti život.

Sigurnost i toplinu doma osjećao je Tadija i onda kad je daleko od Slavonije gladovao. Znao je …ima tamo negdje njiva, moja njiva, a na njoj uspijeva zlatno klasje, čije ljepota me sada ovdje hrani.

O, mila majko moja!
O, mila dušo moja!
Ti još uvijek držiš:
Sin mi je u gradu gospodin.

Al sin tvoj živi u gradu od tuđe milosti
I pjesme piše, ha, ha… i piše pjesme!
Daleko su od njega očeve oranice,
Daleko su oranice… Nikad ih neću plužiti, nikad plužiti.

I cijeli život bio je vezan uz to žito. Oralo se, sijalo, milovalo pogledom i molitvom, strepilo nad njim. Svaki komadić plodne zemlje, svaki kutak  bio je obrađen.

Ah moj Tadija …što bi ti rekao danas.

Vozim ovoga sunčanog jesenskog dana od Broda do Osijeka, preko Đakovštine. Njive uglavnom neobrađene, zapuštene… Bi li Tadija i u njima vidio neku ljepotu.

Stanem uz put. Vadim fotoaparat kako bi zabilježio predivnu sliku koja mi se ukazala i koja se može samo u Slavoniji doživjeti. Golemo nebo puno hladnih boja spaja se na horizontu sa prostranošću slavonske ravnice, pune toplih pastelnih boja.

Na poljima nigdje nikoga. Jedino dvojica …isto tako putnika …auto im je ispred moga hodaju rubom goleme njive.

–Makni ti taj svoj auto odatle! …jedan će.

-Zbog čega? …pitam.

-Ako ti ja dođem tamo vidjet ćeš zbog čega!

Drugi, uvidjevši kako je onaj prvi pretjerao, blažim će tonom:

-A jel’ vi kupujete ili prodajete zemlju?

-Ni jedno ni drugo …odgovaram.

-Pa zašto onda slikate?

-Slikam jer uživam u ovoj slici. Topla slavonska zemlja koja znači život, spaja se sa hladnim bojama neba što simbolizira vječnost. To je moja Slavonija …život i smrt povezani tankom crtom horizonta.

Obojica se pogledaše u čudu.

Nekada je na ovom prostoru bilo puno njiva, puno ljudi, puno stoke, puno života, puno poezije i vjere u Boga.

Velečasnog boli noga… Mjesto njega moja baka,
U ime božje, vodi i moli. Ja nosim križ okićeni,
U sredini: zdesna mi baka, a slijeva Liza Šumareva.

E moj Tadija. Bi li ti sada našao inspiraciju za poeziju. Ogromne njivetine, nema života na njima, nema Boga, nema pobožnosti. Njive se kupuju, prodaju bezdušno kao akcije na burzi.

Ulazim u jedno selo. Čajkovci se zovu, a moglo je biti i bilo koje drugo. Sva su sela u Slavoniji sada ista. Po ničem se ne razlikuju. Nema originalnosti i nema ljudi na ulici. Sumnjam da ima životai iza spuštenih roletni. Ne mogu si pretpostaviti kako se iza tih plastičnih roletni komuša kukuruz, ili tka bijelo platno. Današnje majke su u ovo vrijeme na fejsu. Vremena se ima, jer ne treba nahraniti stoku, zatvoriti živad.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Selo ima i školu. I ona se doima prazno. Ove godine se u svaku seosku školu u Slavoniji upisao jedan razred manje …prosječno. Iduće godine bit će još manje učenika. Selo odumire unatoč ogromnim kućama sa balkonima, kupaonama i centralnim grijanjem.

Svima bi nam bolje bilo…
Da sam ja učiteljica!

Meso danas šokac kupuje u mesnicama. Ne zna mu ni porijeklo, a nekada ga je sam uzgajao i poznavao od rođenja. Ništa od toga. Sada Slavonac kupuje čvarke iz Slovenije ili Austrije, a šunku iz Mađarske. Janjetina je iz Novog Zelanda. Tko će danas još žaliti za ovcama, koje je prodao u klaonicu.

Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunce za obronkom… Na povratku
Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blista rosnatom travom, u suncu.

Jelić iz Ruševa ima ih oko tri stotine. Čuva ih Vladimir iz susjednog sela. Uzgaja ih zbog janjadi koje prodaje u Dalmaciju gladnim turistima željnima originalne dalmatinske janjetine od koje …nema lipše na svitu.

Na putu sam prema Rastušju tvome rodnom selu Tadija. Za ovu si zemlju bio vezan, po njoj si bos hodao.

Kuća u kojoj si rođen stradala je u potresu 1964. Od istog materijala sagrađena je nova na istom mjestu. O kući se brine tvoj nećak Miroslav.

I mogu ti reći da to čini jako dobro. Svjestan je kako se neke stvari moraju mijenjati, pokušava ipak sačuvati duh vremena u kojem si ti živio i kojega si u pjesmama opisao. Uz kuću je potok Pribodovac. Preko njega je novi drveni most na istom mjestu na kojem je stajao stari. Preko je njiva Luka na kojoj su rasla:

Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Iznenada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.

Njiva je uzorana. Ne rastu svake godine Duga zlatna žita …poštuje se plodored.

U selu još uvijek puno oraha pred kućom, ali pod njima mlade žene ne vezu marame. Odavno to ne čine već. Svaka od njih ima svoj profil na fejsu i lajka sa drugama iz cilog svita.

U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.

Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.

Ništa Tadija …samo to htjedoh reći: Nema tebe, nema Slavonije. Ali osjetio si ti to već i sam. Krajem veljače 2003. Napisao si pjesmu Doručak u kojoj si nagovijestio novo vrijeme.

Popivši s prvim gutljajem Euglucon,
S posljednjim popijem B-complex
I oba Duovita, pa mi dođe, kako rekoh,
Ono najdraže: pod mlazom vode perem
Kinesku moju šalicu, i čujem,
Svaki put čujem žubor potoka u Rastušju,
U mladim godinama, pa šalicu vratim
Na njeno mjesto, i uzmem sat, ugasim svjetlo.
I tako svaki dan, i tako svaki dan.

Teško je nama živima koji trebamo tvoju Slavoniju i koji ne možemo sve te promjene tako lako prihvatiti. Ostavio si nam svoju poeziju …potražit ćemo u njoj utjehu.

Ponekad ćemo posjetiti tvoj dom u Brodu, ponekad tvoju kuću u Rastušju, baciti oko na njivu Luku u nadi kako ćemo negdje sresti tebe Tadija.

Ili će se okupiti Brođani negdje tamo u Berlinu i zajedno s prijateljima poslušati koji tvoj stih. Tvoje stoljeće je umrlo, a ovo novo još nije donijelo novoga Tadiju. Jedan kao ti ne rađa se u svakom stoljeću. Ja sam imao sreću da si živio u mom. Živim i u ovom novom, ali ovo definitivno nije moje stoljeće.

Ali rekoh ti već imao sam i sreću živjeti u tvome stoljeću i imao sam sreću upoznati tebe i tvoj duh. Prepoznati poeziju u svemu što nas okružuje. Dokaz tome je i tvoja pjesma Prsten, koja je na neki način povezala sve te mrtve ruke …povezala nas oko „Hrvatskog glasa Berlin“.

Nadahnulo nas je to na priču Moć Tadijinog prstena.

Taj prsten je kao prisega. Prekršiš ju učinio si nešto neoprostivo. Poštuješ li ju …život će ti biti vječno lijep i neće biti mrtvih ruku, kao što neće biti ni mrtvog Tadije.

A nitko nije pomišljao da je doista
Na ruci mojoj žalosnoj
Crveni prsten Javorov.
Nego me ispitivahu: Koliko bi on stajao,
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.
Ne bi slušali moj zbunjeni odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam,
Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah.