Prolazili su kroz velike bajke odrastanja, često zastajali u njima
Mirko Popović
Terra incognita, izusti i zadrži pogled na naslovnici Lucijine prve, davno napisane knjige. Pazeći da je ne probudi lagano lista zastajući znakovito na nekim stranicama, kao da je prvi put čita, sve dok mu se pred unutarnjim okom ne ukažu nejasne, isprepletene boje i igra sjenki na plafonu ne zašumi tišinom.
Bez otimanja zalijepi se za noćnu raskoš i otisne kroz vrijeme. Već drugi dan visoka temperatura ga ne preplavljuje pa se i ne sjeća halucinacija i nerazgovjetnih razgovora sa nevidljivim sugovornikom: Hej, hoćemo li žmurke? Ne, čuo je odgovor, jer se nikada nećemo pronaći…
Trgne ga satni mehanizam sa obližnjeg tornja otkucavši 4 sata.
Sjeti se preksinošnje temperature i Lucijine upornosti da je „skine“. Iako je pamtio trenutak kad je zastala nad njegovim ljubičastorumenim licem, kao i pogled liječnika koji mu je preporučio mirovanje, on je ipak tu zabrinjavajuću boju i breme devete decenije šepajući vukao ka poluotvorenu prozoru koji je visio visoko nad noćnom rijekom.
Mrmljanje mu se moglo shvatiti kao svađa sa isrcpljenošću. Ali ubrzo zašuti ugledavši kako se iza okna s pozadinom noći lijeno igraju snježne pahulje. Zato je tako neobična tišina…! pomislî i smiri misli. U takvim trenutcima kao šapat iz dubine zemlje nasrne minulo. Bespomoćan je pred navalom sjećanja koje, kako godine bivaju bremenitije, postaje sve češći gost. Sada ga iz dubinâ vremena gleda kristalno čista slika…
Na njoj je sredozemna topla zima djetinjstva. S Lucijom nosi vodu sa obližnjeg izvora. Iako im gust snijeg usporava hod, on joj uzima teške posude jer će u takvom scenariju, na klizavu putu, kao i zbog svoga šepanja, posrtati pa će pravdanjem da se mora s vremena na vrijeme za nju pridržati, njegova ruka slučajno dotaći njenu.
Uzalud mu se čini da mu daje povoda zaključiti kako joj neiskustven zanos zbog njegove blizine godi. Jer, ona uporno šuti, ne zbog rumenila na licu maramom skrivenog, već zbog straha razumom usađenog u njihovo dvanaestogodišnje nevino i plaho biće. Nelagoda je razlogom bezuspješnog traženja riječi i započinjanja razgovora primjerenog prilici koja se ne dobija prečesto.
Čini mu se da bi hrabriji i slobodniji bio za razgovor (koji bi se sada trebao razlikovati od onog svakodnevnog, nepovezanog, općeg, rastrganog raznovrsnim igrama), kad bi Lucija neočekivano zastala opčinjena nečim njemu nepoznatim (dobro Josip pamti te scene), jer bi nekakva komunikacija u takvoj atmosferi krenula, primjerice, pitanjem:
– Što je zapravo tebi,Lucija? Zašto na lice navlačiš te čudne grimase?
Iako bi ona rekla:
–Imam nadahnuće, poslije pričaj, sad me ne pitaj ništa, on bi iskoristio trenutak i nježnije joj prišao, obujmio je s namjerom da je podigne s kamena i povede kući glumeći zabrinutost zbog njena nesvakidašnjeg ponašanja.
Znao je – jer ga je jednom, određujući mu stroga pravila ponašanja, pustila u kuću, u kojoj je poslije smrti roditeljā živjela sama – kako se često u noćima bavi impresijama koje danju, ili u nadahnjujućim trenucima bilježi na papir.
Prolazili su kroz velike bajke odrastanja, često zastajali u njima… čeznući za nečim što se nije moglo imenovati, sanjareći, pitajući… Samo je vrijeme, protičući, na taj let ponekada davalo škrte i nezadovoljavajuće odgovore. Rasle su u njima godine, zorile pod ruku sa onom nevidljivom simbiozom koja je nekom determiniranošću spajala njihovu mladost.
Ono što život zna servirati netko naziva usudom, no za njih je iznenadna lomnost puteva, reklo bi se puteva lišenih svake sjenke zla, značila pakao. Počele su neočekivano padati sive kiše po akvarelima srca i lomiti krila harmonije. I kako je sve podložno promjeni, tako je i Lucija uskoro prestala plaže u sutone nazivati rajem na zemlji i opčinjeno gledati kako zlatni pijesak u ljetne večeri curi među Josipovim prstima.
– Lucija… – oglasio se u blago popodne poznoga ljeta. Ucviljena, šutjela je potiskujući grcaj plača, skrivajući u očima tužne dugine boje. Nema nikoga da joj ispriča razlog njegove za nju neoprostive pustolovine i njeno se rascijepljeno srce željelo skriti, zašutjeti, nestati. U trenutcima je priželjkivala da je grčeviti zagrljaj smrti više nikada ne popusti…
Josip ima jednu misao, kako razbiti grumen koji ga je gušio. Bože, kako su ga njeni zlatni leptiri uspjeli upratiti onda kad je bio sasvim siguran? Kako je Luciji uspjelo otkriti ga kad je valjajući se u baruštini bezumne preljube vjerovao da ta mala avantura ne može biti niti otkrivena, ali ni prepreka na putu koji je zajedno sa Lucijom zacrtao.
Oprosti mi, obraćao se zvijezdama, lomio prste i molio se u tišini. Lucija je otišla, govorili su. Otišla je u London, stricu. Ništa nije mogao znati, ni vjerovati u priče, ali je znao da tužne, uvrijeđene i ponižene Lucije više nema na šetnici uz šum valova, niti je njena kosa više najljepši detalj večernjeg pejzaža na malom molu s kojega se gledaju brodovi. I zvijezde.
Pred njim stoji surovo prostranstvo hladnoga svijeta, a u njemu ponor. I nečiji se glas poput blasfemije uroti protiv njega, obruši se na nj dok se moli u procesiji iza Gospina kipa zagrljenog bijelim krilima djevojačkim.
Ponekad su tom stazom, bivalo je to u noćima kad mjesečina u iznimnim trenucima brijeg prekrije srebrom, promicali Lucijini mrtvi roditelji. Sve što mu je, gotovo je siguran, prešućeno u vezi s Lucijom, misli da čuje iz glasova oko sebe:
–Piši… piši o njoj, oblikuj je stihovljem, sad kad je nema.
A modro more koje stenje ispod njega ne zna da to može samo pjesnik; ne zna da Josip, slušajući njegov huk, pita:
–Gdje je moja Lucija? Ono što mi sudbina nije šapnula kao da znam. Jer je utihnula lira. Jer o grebene Crvenih stijena tuku mrtvi valovi. Ako osjećam da nije otišla, tražit ću oprost…
Osjetit će ona moju bol i dio onog što mi znači. Oni koji su vjerovali u njegovu iskrenost i duboko kajanje gledali su kako je u tišini sobe širom otvorio srce, položio na njega prekrižene ruke, zakonu kajanja priklonivši se, kajanja koje, glasno je mislio, tek ako je najsnažnije i najvruće, može vratiti Luciju.
I zaista, kad je ono u njemu dostiglo neizračunljivost, Božanstvu potrebnu formu iskrenosti, osjetio je – govorili su – oluju kretnje odašiljanja i spajanja s univerzumom… Je li se to i njena sjena u samoći trgnula, ili mu je sada opraštala grijeh mladalačkog ludila i lutanja. U svom, on osjeća otkucaje njena srca.
Na grudima su mu još mirovale prekrižene ruke. Lagano podizanje dijafragme razlikovalo ga je od onoga tko je prestao disati.
–Znam da ću svojom željom i njenu pokrenuti, oživjeti, jer smo dvije polovice jedne cjeline. Osjećam to jače i drukčije nego ikada. Znam da će se i u njoj probuditi shvaćanje onoga što se desi usput i onoga što leži na srcu, i da je odrastanje tanka opna koja se iznenada rasprsne na putu pubertetskih lutanja, nemira, strahova, hirova i znatiželje.
Neznani znaju da je s prozora sobe, koja je utočište njene samoće i nesanicā, čula svoje riječi:
–Josipe, što si htio reći?
I njegov odgovor:
– Osim nas, Lucija, svi znaju nešto o nama što se nije ni desilo.
– Govoriš u zagonetkama.
– Zar nisi čula kako sve bruji o našim tobožnjim zarukama?
– Ma pusti selo – mahnula je. – Uostalom, zbog čega bi i morali čekati…? Zar su zaruke najgora stvar na svijetu? Punoljetni smo, što još treba?
– Naravno da nije najgora stvar. Naprotiv. Ali, uskoro odlazimo. Ni nakon četiri godine okrenute knjizi, trudu, preokupaciji, radu, odricanju, učenju… desit će se odrastanje i izgradnja i mijenjanje ličnosti, svjetonazora. Na nakon svega toga i tko zna čega još, neće biti kasno, zar ne?
– U pravu si, naravno da neće, ali…
– Što ali?
Šutjela je okrenuta ljetnoj dugi na istoku. On je razmišljao:
–Iako znam da je najplemenitija, najiskrenija osoba, da je najdraže biće koje život može dati, zašto mi ponekad zaiskri sumnja? Zašto za nju samo ja postojim? A Vinko? Zar nije najzgodniji i bogatiji od svih nas zajedno? Zar samo ona zanemaruje sve te činjenice? Uz to on – ne šepa! Štaviše, svjedokom sam njegova flertovanja. Ona će, možda biti spremna zagristi u jednom trenutku kad bi…
Možda se takvim razmišljanjem pokušava sebi sebe pravdati? Ili se možda boji mogućih iznenađenja: Ako ne prije, u gradu će se, sigurno, među mnoštvom mladića suočiti sa svojom zabludom – otvorit će joj se oči i vidjet će da se ne okreće svijet samo oko mene.
Raznovrsnost i ljepotu, mogućnosti odabira koje nudi veliki grad, tek treba biti činjenica čije se prihvaćanje ne može odbaciti. Gdje ću biti ja na skali vrijednosti i privlačnosti, i kako ću joj tada, šepav, izgledati…?
– Ljubavi, što znači tvoje maloprijašnje ali? – pitao ju je progutavši neočekivanu, snebapalu knedlu.
– Ne znači ništa. Naše zaruke su naša sudbina…
***
Lucija se zakašlje razbivši leluj noćnih pahulja i uspomena. A onda se oglasi:
– Koji snijeg gledaš, ovaj ili onaj što će padati kad sve naše prođe…? Umjesto da si u krevetu, hodaš usred noći kao utvara. A temperatura…?A liječnička preporuka?
Dvaput čuvši eho njenih riječi: …kad sve naše prođe… okrene se prema krevetu. Prije nego je vrisnuo pa zateturao, nemušto zausti: Gdje sam ja? Ali ga izdade snaga i ono što je uspio reći nije bio ni glas, ni šapat:
– To nije… gdje je krevet!? To, to je odar…! Svijeće. Ne! Lucija…! – panično joj prilazi. Ali nikamo ne stiže. Jesu li to slike koje ne želi, kojih se boji, ili je učinak opskurne jeke godinā, njihovo breme pod kojim se katkad ne snalazi u tamnoj geometriji sobe. Sljedećeg trenutka čuje Lucijino disanje s čijim ritmom su gotovo usklađene riječi koje ne izgovara ali mu žubore u mislima:
–Bože, hvala Ti, jer čovjek nema prečesto priliku da samo za sebe zadrži ljubav svoga života…
S nedalekog je tornja otkucalo 5 sati i 30 minuta. Pogleda ga smirenog nakon komešanja i nemirnog sna, osmijehnuvši se.