Katica Kiš
Ujak Andrija, iz hrvatskog sela Punitovaca nedaleko Đakova, bio je po zanimanju brijač. Šaljivdžija po prirodi, govorljiv kao i mnogi brijači, obavljao je svoj brijački posao u maloj sobici svoje skromne kućice. Seljani su rado navraćali kod njega da im uljepša izgled, te da čuju i prodiskutiraju najnovije vijesti, popivši po jednu ljutu.
U to vrijeme neposredno poslije II Svjetskog rata, još nisu postojali električni brijaći aparati, a niti žileta, već je ujak Andrija svoj brijaći pribor, čeličnu britvu, često morao oštriti na debelim kožnim remenima. Svoj brijački pribor ujak je ponekad „zaboravljao“ naoštriti.
Jednom prilikom ujaku je došao susjed Šimica na brijanje. Ujak ga je, čavrljajući najnovije vijesti, nasapunao po licu i počeo britvom skidati sloj po sloj sapunice s lica – počeo ga je brijati.
Kako britva nije bila dovoljno oštra, više je ujak čupao dlake sa susjedovog lica, nego što ih je rezao. Susjed Šimica se počeo miškoljiti i malo po malo dizati sa stolice od bola, svaki put kad je ujak britvom povukao po njegovom licu.
Napokon Šimica više nije mogao izdržati bolove, te zajauče:
„Joj, joj, Andrija boli me!“
Ujak ga prestade brijati, pogleda ga u oči i upita glasno:
„Jesi li ti Hrvat?“
„Jesam sigurno. Ta zašto me to uopće pitaš?“, odvrati ponosno susjed Šimica.
„E, ako si Hrvat, onda trpi!“ – reče mu sugestivno ujak Andrija i nastavi ga dalje brijati, potvrdivši tim riječima više-stoljetnu životnu istinu i sudbinu hrvatskog naroda.