S putovanja u Budimpeštu (1. dio)
piše: Marijana Šundov
Bruxelles, 27.listopada 2013./ Tjedan iza potvrdio je belgijsku izreku „ako ti se ne sviđa vrijeme – sačekaj“.
Uz kovitlac žutog lišća koje je plesalo po cesti, opale kestenove koji su se kotrljali sprani kišom gotovo svaki dan izmjenjivali su se vjetar sa suncem i kiša.
Za mene je to bio pravi doživljaj jeseni mekan poput tapeta od žutog lišća koji šušte pod nogama. Kiša koja udara po krovovima i staklima učinila je zrak slatkim i čistim.
Volim jesen. Za mene je to doba zrenja i plodova. Gledam kroz prozorsko staklo i tragove koje pravi kiša. Razmišljam o zadnjem nedavnom putovanju.
Posjetila sam Budimpeštu.
Danima sam bila uzbuđena radi Budimpešte. Zanimao me grad o kojem sam čitala, grad u kojem je stolovao jedan od posljednjih velikih hrvatsko-ugarskih kraljeva Matija Korvin. Njegov dvor, borbu protiv turskih osvajanja, vrijeme hrabrih vitezova i još hrabrijih junakinja tako je dobro opisala Marija Jurić Zagorka u svom veličanstvenom ciklusu romana „ Gordana“. Kao gimnazijalka znala bih dočekati jutro pitajući se što će biti sa Damirom, Gordanom i ostalim junacima. Sa zadovoljstvom sam kupila svih dvanaest nastavaka ovog romana objavljenih ponovo ovo ljeto u Hrvatskoj u džepnom izdanju i po popularnoj, dostupnoj cijeni od 30 kuna.
Budimpešta …
Stvarnost je nadmašila očekivanja. S obje obale veličanstvenog i taj dan doista plavog Dunava pružao se grad.
Uz brijeg penjao se Budim, na drugoj strani pružala se Pešta. Budim i Pešta spojeni su u 19.stoljeću u jedinstveni grad i povezani sa ukupno devet mostova.
Sam kraljevski dvor, tako često spominjan u Zagorkinom romanu, smješten je na uzvisini s pogledom na moćnu rijeku i grad. Mjesto je to koje privlači poglede. Sada je u kraljevoj palači Nacionalna knjižnica i čak dva muzeja. Budimski dvorac je na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine.
U blizini je crkva svete Marije, koju još zovu crkvom kralja Matije. Crkva je to u koju je dolazio moćni kralj Matijaš. Svoj konačni oblik ova gotička ljepotica dobila je u 14.stoljeću, a na velikog kralja podsjeća skulptura gavrana na jednom od tornjića crkve.
Gavran je inače bio u grbu kralja Matije koji je zbog njega i dobio nadimak Korvin – „corvus“ je latinski gavran. Kralj Matija bio je sin velikog junaka Janka Hunjadija koji se proslavio pobjedama nad Turcima.
Sama crkva ima predivne gotičke lukove i zvonik koji kao da je sagrađen od čipke.
Poznata je i po tome što su se u njoj za mađarske vladare okrunili Franjo Josip i njegova supruga popularna Sissi.
Sjedeći u klupi crkve mislila sam na tu nesretnu austrijsku caricu i ugarsko-hrvatsku kraljicu.
Nije imala sreće usprkos ljepoti i bogatstvu. Izgubila je jedinog sina Rudolfa u do danas misterijima obavijenoj tragediji. Službeno, princ se ubio radi nesretne ljubavi. Sama Elisabeth odnosno Sissi do kraja života nosila je crninu i bježala daleko od bečkog carskog dvora. Na kraju je i sama tragično završila kada je na obali Ženevskog jezera smrtno ranio talijanski anarhist. U gradskom parku Budimpešte je kip njezinog sina – nesretnog princa Rudolfa.
Kao dijete gutala sam bajke o kraljicama i princezama. Za mene to nisu bili stvarni ljudi od krvi i mesa, ljudi sa svim svojim radostima i tugama. Bila su to za mene nestvarna bića. U bajkama junaci uvijek pobjeđuju i sve je moguće. Pepeljuga postaje kraljica, a ružno pače pretvara se u ljepotana labuda. Bajke pružaju nadu. Sada znam da nitko nije pošteđen boli i zla. To je život. To je njegov izazov i ljepota. Za sreću se valja boriti. U nevoljama valja ustrajati. To je u konačnici i poruka svih bajki. Život uvijek pobjeđuje.
U blizini crkve kralja Matije je kip konjanika koji predstavlja svetog Stjepana, mađarskog kralja zaslužnog za pokrštavanje Mađara. Na desetak koraka od kralja Stjepana u punom ratničkom oklopu i sa križem u ruci su stepenice koje vode na Ribarsku tvrđavu. Ime tvrđava duguje ribljoj tržnici koja se ovdje nalazila u srednjem vijeku. Iako tvrđava izgledom podsjeća na srednjovjekovnu obrambenu građevinu sagrađena je prilikom proslave 900 godina mađarskog kraljevstva 1902.godine. Tvrđava ima sedam tornjeva koji simboliziraju sedam mađarskih plemena koji su prema predaji osnovali mađarsku naciju i državu. Interesantno je kako se broj sedam često javlja u starim predajama. Tako se i u priči o dolasku Hrvata spominje sedam braće i sestara. Sa ribarske tvrđave pruža se veličanstven pogled na Peštu i mostove.
Najljepši i najstariji među njima je Lančani most. Za njega se vezuju razne legende poput one kako će se srušiti kada ga pređe Mađarica vjerna mužu. Druga pak legenda kaže kako djevojka koja se želi udati treba pješke preći most. Ova legenda je slično kao i sve legende puna simbolike jer doista udaja je svojevrsni prelazak preko mosta – promjena načina života.
Često puta u životu prelazimo preko mosta i u stvarnosti ali i simbolički. Razmišljam kako najčešće kod ljudi do odluka o promjenama načina života dolazi nakon patnje. Kada shvatiš da stari načini rješavanja problema ne vrijede „pređeš peko mosta“. Upitaš se što mogu napraviti drugačije.
Oni koji se ne mijenjaju i ne pitaju, osuđeni su na ponavljanje. Onaj tko se pita i traži sigurno će naći odgovor.