MILA

Iz naše arhive ...objavljeno 22.05.2014.

piše: Marija Kukić
Ovi događaji zbili su se na samom početku moga radnog vijeka. Bila sam mlada, neiskusna i često nesnalažljiva u određenim trenutcima. Razredi su bili ogromni, mislim, u usporedbi s veličinom i brojem učenika današnjih odjela.

Naslijedila sam u centralnoj školi jednu stariju kolegicu, učiteljicu koja je napustila svoj četvrti razred.

Novi razred, novi đaci, novi roditelji, drugačiji pristup radu. Bio je to čisti razred u odnosu na kombinaciju koju sam imala u područnoj školi. Vrlo šarolik sastav i učenika i roditelja. Bilo je svakojakih situacija, različitih zgoda i nezgoda. Neke su vrlo brzo pohranjene u pretinac zaborava, a neke su ostale upisane u sjećanju  cijelog života.

Sjećam se Mile, već odavno preminule majke učenika Nevena. Žena bez ijednog razreda škole. Nepismena, neuka, ali vrlo jednostavna i neiskvarena.

Njen sin Neven bio je odličan učenik. Vrlo je discipliniran, pametan, omiljen  među suučenicima. Ali šlampav, neuredan, nemaran… Bilježnice je zaboravljao  kod kuće, udžbenici ostajali tko zna gdje. Uspjeh kojega je postigao, bio je rezultat samo njegovih sposobnosti.

I tako se ja na roditeljskom sastanku upoznajem s roditeljima, o svakom učeniku prozborim nekoliko riječi, a kad sam došla do Nevena,  rekoh majci:

–Vaš Neven je odličan. Pametan, bistar, poslušan. Nemam primjedbi na njegovo učenje i vladanje. Jedino moram prigovoriti da je vrlo neuredan. Knjige, bilježnice, pribor… Bože oslobodi!  Malo sirćeta, ( baš sam uporabila tu riječ ) ulja i soli i evo – gotova salata!

-Ma, znam ja to dobro. Takav je i kod kuće. Nikada ne može naći svoje stvari, knjige, odjeću, obuću… Uvijek nešto traži pa moram zajedno s njim u traženje. Ma, znaš – već sam mu rekla;  J..o  te onaj tko ti dade pet!

Roditelji i ja smo se samo pogledali i nitko nije ni riječ prozborio.

Izišao Neven iz četvrtog razreda, a u prvi došle njegove sestre blizanke. Sliče jedna drugoj kao jaje jajetu. Nikada nisam bila sigurna koja je Dunja, koja Višnja. Lijepe, simpatične, ali učenje – muka. Nula. Kažem ja majci

-E, moja Mila, sada više nećete morati psovati onoga tko im dade pet.

 –Što, zar ne valjaju? …upita mrtva hladna Mila.

-Ne  valjaju.

I tako se to nastavilo do pred sam kraj školske godine. Dunja je bila mrvicu bolja. Kad mi je dozlogrdilo njihov nerad, a školska godina se bližila kraju,  kažem ja njima:

-Ti Dunja, ići ćeš u drugi razred, a ti, Višnja ponavljat ćeš  prvi razred!

Mislila sam na taj način prisiliti ih na rad, ukazati im da bez učenja nema napredovanja. I malo ih zaplašiti.

Bio je prekrasan proljetni dan. Djeca i ja nalazili smo se na školskom igralištu. Sat je tjelesne i zdravstvene kulture. Bacim pogled prema ulaznim dvorišnim vratima.  Teškim trapavim korakom  vuče se Mila, Nevenova, Dunjina i Višnjina mama. Iako nije bilo vrijeme za informacije, dočekala sam je pozdravom i pitanjem:

-Mila, dobar Vam dan! Izvolite! Jeste li nešto trebali?

Ona meni kao iz topa:

-Znaš, došla sam te moliti ako propadne Višnja, neka propadne i Dunja. Znaš, one su se skupa i rodile.

Odgovorila sam joj:

-E, nisu, moja Mila! Nisu se skupa rodile. Jedna je morala prije izići van! Ne mogu kažnjavati Dunju zato što Višnji smrdi knjiga, zar ne!

Mila je ostala bez teksta. Stajala je pored mene kao ukopana s molećivim pogledom. Nisam uistinu imala namjeru ni jednu od njih „srušiti“. Vidjevši je onako izbezumljenu, skratila sam joj muke i konačno joj odgovorila:

-Ali, ne bojte  se! Ni Višnja ni Dunja neće pasti razred. Možete se pobrinuti o nabavci  udžbenika za drugi razred!

Poslije ovoga susreta osjećala sam se nekako čudno. Obično roditelj moli učitelja da  mu dijete završi razred, da mu se malo progleda kroz prste, da mu se pokloni prolazna ocjena, a ova obična, neuka i nepismena žena moli da obje kćerke ponavljaju razred, jer su se, kako ona reče, zajedno rodile.

Naravno, obje su uspješno završile školu te su danas vrijedne i brižne majke i zaposlene žene. Ja sam ponosna,  sretna  i zadovoljna jer im nisam „ukrala“ jednu godinu njihovog školovanja. Ne znam čiji je veliki um rekao, ali pamtim još iz djetinjstva ove stihove:

-Ne može  na osnovu slabih ocjena
Nekome da se sudi
Jer mnogi loši đaci
Postali su kasnije dobri ljudi.

Ove riječi dokazale su se i potvrdile na primjeru ovih sestara blizanki, ali i mnogih drugih znanih i neznanih,  poznatih i nepoznatih ljudi.