OPRAŠTAM TI, PAPE

piše: Marija Kukić
Marija je bila prava seoska krasotica, jedino dijete u obitelji. Slovila je kao najljepša, najmudrija, najpoželjnija udavača u selu. Imala je mnoštvo udvarača, ne samo u svom selu, nego i izvan njega.  Bila je siromašna, ali usprkos siromaštvu, mogla je birati za koga će se udati. No, njeno srce zarobio je Milan, mladić iz susjedstva.

Ali, ne! Marijin otac ni u primisli nije htio blagosloviti ovu ljubav. Milan kao da nije bio dovoljno dobar  za njegovu jedinicu. Iako je otac bio izrazito teške naravi, iako je ženi i kćeri uskraćivao mnoga dobra, njegova riječ  morala se poštivati, njegova riječ ženama je bila zakon.

Milan je tugovao, a Marija u samoći mračnog kutka sobe prolijevala gorke suze misleći na Milana i nadajući se da  će otac popustiti i blagosloviti njihovu vezu. Ali, on je bio neumoljiv.

Tih poslijeratnih godina pšenica se kosila ručno, snoplje se dovozilo kući i slagalo u kamare. Tako složeno čekalo je da netko dođe s vršalicom  ovršiti pšenicu. U Marijinu selu vršalica nije bilo, pa su mještani bili prepušteni onim ljudima koji je imaju. A oni su najprije ovršili u svom i susjednom selima, a potom išli u druge krajeve.

Te 1946. godine u njeno selo došli su ljudi iz jednog sela iz Poljadije. Vršidba žita bio je vrlo zahtjevan posao i uvijek je s vršilicom i njenim vlasnikom dolazilo nekoliko zdravih, jakih, mladih i vrijednih momaka.

Bio je među njima Ivan, naočiti mladić nebesko plavih očiju i bujne kestenjave kose. Osmijehom širokim i iskrenim šarmirao je već na prvi pogled Mariju. Između Ivana i Marije počele su tinjati iskrice koje su se vremenom rasplamsale u plamen ljubavi. Otac se protivio i ovoj vezi, ali je na kraju ipak popustio.  Ivan je živio u ono vrijeme veoma daleko od Marijine rodne kuće.

Milan je bio nesretan. Shvatio je da s Marijom neće imati budućnost. Svaku večer dolazio je šuljajući se pod njene prozore u želji da je što duže gleda kroz malena prozorska okna. Kada se Marija vjenčala, on se na brzinu oženio svojom susjedom prema kojoj nije osjećao ljubav. Više je to bio brak iz nužde nego iz ljubavi.

Ni Marija nije imala puno više sreće u ljubavi.  Čovjek za kojega se udala dobio je posao na terenu, često je bio odsutan, a što je najgore, odao se alkoholu. Kada bi bio pijan, mrcvario je i tukao i ženu i svoje troje djece. A kada je bio trijezan, nije bilo nježnijeg i boljeg oca i muža od njega. Svekrva je bila jako zločesta prema njoj, ali i prema njenim djevojčicama. Nije imala kuda. Roditelji su daleko i do njih može samo pješice ili seljačkim kolima. Stoički je trpjela i podnosila sve nedaće, sve zbog djece kojima je posvetila cijelo svoje majčinsko biće.

Marijin otac je shvatio da je jako pogriješio. Vidjelo mu se na licu da pati i da je svojom nepromišljenom odlukom zauvijek upropastio svoje jedino dijete. Ali nikada, baš nikada nije izustio  riječi kajanja ni isprike:

 „Oprosti mila! Oprosti mi jer sam jako pogriješio. O, tako mi je žao!“ Takve riječi ne bi se iz njegovih usta ni kliještima mogle iščupati.

Prije nego li je zauvijek sklopio oči, Marija se našla pored njegovog uzglavlja u bolničkoj sobi. Pomilovala ga je po obrazima, prstima prošla kroz njegove sijede vlasi, uputila mu svoj posljednji poljubac i nježno progovorila:

„Opraštam ti, pape …za sve grube riječi …za Milana …za sve, sve …Volim te, oče!“  Pomislila je: „Nadam se da će mu i nebeski Sudac oprostiti baš kao što sam i ja oprostila.“

Niz njegovo lice kliznula je jedna jedva primjetna suza.

I Mariju već godinama prekriva zemlja. Zadnje riječi bile su upućene njemu, Milanu. „Evo me, Milane! Čekaj me da makar u vječnosti budemo zajedno, kada to nismo smjeli za zemaljskog života!“

Znači, Milan je ipak bio onaj koji je još u mladosti  zapečatio njeno srce pečatom trajne i neizbrisive ljubavi. Jer:

Ljubav je besmrtno, beskonačno žarište u nama koje ništa ne može ograničiti i ništa ugasiti. (Honore de Balzac)