Objavljujemo jedan od oko 80 literarnih radova pristiglih na likovno-literarni natječaj za djecu naslova “Zeleno i plavo putovanje” u organizaciji Ankice i Ante Karačić, umjetnika iz Iserlohna a u suradnji s Maticom hrvatskom za Ruhrgebiet.
tekst: Dora Garac, 7. c, OŠ „Eugen Kumičić“, Rijeka
Točno se sjećam tih dalekih nedjelja kad bih s obitelji išla na ručak k baki i djedu. Posebno su mi bile drage zato što bi djed svaku nedjelju pripremio novi nestašluk dječaka Brace.
Sjedila sam na djedovu koljenu i pažljivo slušala. Nisam bila gradsko dijete, ali se ipak nisam mogla pronaći u tim pričama. Zato mi i jesu bile toliko zanimljive, nesvakidašnje.
Svaku nedjelju kao da sam gledala novu epizodu Pere Kvržice.
Bracu život nije mazio. Ostao je siroče s tri godine. Odgajale su ga njegova baka i starija sestra. Kuća je bila puna djece i često su bili gladni. Usprkos svemu, Braco je bio radosno i nepokolebljivo dijete. Dio njihova djetinjeg svijeta bio je toliko ispunjen da ga u nekim situacijama uopće nisam mogla zamisliti. A i uostalom, nisam bila dovoljno zrela za potpunu moć rasuđivanja. Možda sam bila stara kojih šest ili sedam godina.
„Vremena se mijenjaju“, često je ponavljao djed. Uistinu sam mislila da je djed jako maštovit ili da možda prepričava život lika iz nekog starog romana.
„Djede, jesu li tebi tvoj tata ili djed pričali priče kao ti sad meni?“
„Naravno da jesu, ali oni su pričali priče nekih drugih junaka.“
Često sam zamišljala Bracin svijet. Slobodno trčati zelenim livadama, krasti smokve susjedima i onda zajedno s prijateljima bježati da nas kojim slučajem ne bi uhvatili. To se zove život!
Kako sam ja bivala sve veća, tako je i Braco rastao.
Nekad bi mi djed pričao kako je u ratu Braco bio jako hrabar. Par je puta čak bio ozlijeđen, ali to su, nasreću, bile lakše ozljede. I ljubavna je pisma pisao svojoj voljenoj djevojci. Njome se poslije i oženio i dobio četvero prekrasne djece. Sada je na njima bio red da prožive ono po čemu je Braco bio poznat.
Zadnji put kad mi je djed pričao o Braci, pokazao mi je fotografiju visokog mladića pravilnih crta lica.
„Ovo je Braco“, rekao je.
U tom trenutku o fotografiji nisam mislila ništa posebno osim što sam bila iznenađena da Braco postoji.
Godine su prošle. Djed je umro. To me jako pogodilo. Bio je prva osoba koju sam voljela, a da je sada nema. Više mi nikad nije ispričao nikakvu priču.
Nekoliko godina poslije umrla je i baka. Mama i ja odlučile smo otići srediti njihovu odjeću i stvari. Bile smo u bakinoj i djedovoj sobi. Gledala sam stare slike. Pod ruku mi je došla ona zadnja koju mi je djed pokazao.
Sjetila sam se svega. Stisnulo me oko srca. Soba je mirisala na starost, na ispunjen život. Ustala sam s poda i posegnula za maramicama s regala pokraj kreveta. Tamo je stajala slika bake i djeda s njihova vjenčanja.
Zastala sam.
Tu sliku koju sam vidjela nebrojeno puta sada sam promatrala drugačijim očima.
U djedovim sam crtama lica prepoznala Bracu.