piše: Marija Kukić
Svakog dana i „petkom i svetkom“, kako se to u narodu kaže, Jozo se ustajao u predzorje, prije svih i odlazio na posao.
Dok su ljudi oko njega spavali dubokim snom, on je na kotačima autobusa već jurio prema metropoli. Gužve nikada nije nedostajalo. Nije mu nedostajalo ni slobodnog vremena kada je stigao na odredište, na autobusni kolodvor u Zagrebu. Vremena na pretek! Od devet do četrnaest sati.
Kako iskoristiti to vrijeme? Dio slobodnog vremena proveo je jureći Zagrebom jer je uvijek netko trebao nekakvu uslugu. Te kupi ovo, te odnesi ono, te provjeri, te raspitaj se, plati, proslijedi …
Naravno da su uz to bile povezane i mnoge smiješne, ali i mnoge manje smiješne situacije.
Koliko je samo pošiljki prevezao u „bunkeru“ autobusa! Bilo je tu pečenih odojaka, tek zaklanih mladih praščića, vreća krumpira, gajbi jabuka, mladih pečenjaka, boca vina, flaša rakije, šunki i kobasica pred Uskrs … A o torbama, vrećicama, kutijama i mnogim drugim „pinklima“ da se i ne govori.
Tako je pred blagdane jedan susjed slao paket rođaku u Zagreb. Jozo je paket primio, a rođak ga je trebao preuzeti. Susjed je između ostaloga poslao i čuveni slavonski kulen.
Tko još nije čuo za ovu slavonsku deliciju? Pravo božanstvo! Dakle, susjed će po Jozi poslati pošiljku, a rođak će u Zagrebu nju preuzeti. Barem je tako trebalo biti.
– Nema problema! Nije mu to prvi, a ne daj Bože, da mu bude i posljednji puta u životu!
Preuzeo on pošiljku zajedno s kulenom, stavio sve u „bunker“ i povezao za Zagreb. Ali, gle čuda! Rođak zaboravio da mora čekati autobus i preuzeti svoj paket. Što sada? Vozi sve nazad u Kutjevo, prebacuj u drugi autobus (jer su se oni svakodnevno mijenjali ), a sljedećeg jutra vozi opet u Zagreb. Tako je vozikao i preseljavao pošiljku nekoliko dana iz autobusa u autobus. A susjedov rođak nikako ne dolazi.
„Što učiniti?“ pitao se.
Nakon nekoliko dana kolegij sastavljen od konduktera i vozača donio je neopozivu odluku:
„Kulen ćemo, dakle, „zaklati“. Ne dao Bog da nam se takva dragocjenost još i pokvari! A to bi bila nenadoknadiva šteta. Prava pravcata katastrofa!“
Što odlučiše, to i učiniše. Konobar je to fino narezao, složio, servirao. Taman oni počeli jesti, kada, evo čovjeka po svoj paket. Nešto je pobrkao datume te nije došao u dogovoreni dan.
– Što sada učiniti?
Oni, kao fini i kulturni ljudi pozvali su i susjedovog rođaka na gozbu. On je ponudu s užitkom prihvatio ne znajući da zapravo jede svoj kulen.
Kada su se dobro pogostili, uz malo nelagode prozborio Jozo:
„Znaš što? Uz paket kojega ćeš sada preuzeti bio je i kulen kojega smo upravo sada „smazali“. Tebe nije bilo danima, a mi smo se pobojali da se kulen ne pokvari. Zar ne bi bilo šteta da se takva kvaliteta baci? Moraš priznati da smo se bogovski pogostili.“
Bilo mu je malo neugodno zbog nastale situacije, ali mu je olakšanje bilo što je i sam čovjek sudjelovao u „klanju“ kulena.
On je na to odgovorio vrlo smirenim tonom:
„Neka vam je u slast! Neka vam to bude plaća što ste danima bili moja poštarska služba. Niste vi krivi što sam ja pobrkao nadnevke i što nisam došao kako sam se s rođakom dogovorio. A sada zalijmo sretan završetak bocom čuvenog kutjevačkog vina! I nazdravimo odličnom kulenu!“
Gospodin, kao pravi gospodin, uzeo je iz paketa bocu najboljega vina te njime počastio vozača, Jozu i nekolicinu nazočnih.
Naravno, i on se pridružio zdravici.
Kada se u mojoj obitelji, taman nekako u ovo vrijeme, načima prvi kulen, moj tata uvijek ispriča priču: “Jelena strašno voli kulen još odmalena. Kao mala bi ga jela i plakala, ali ne bi stajala.”
Eto, mi Slavonci zaista znamo što valja, još od malih nogu 🙂
Slavonski kulen sve više dobiva na promidžbi, poput zvijezde od mercedesa, a postoji i Kulenova (kulinova) seka.
Kako i sami vidimo priče o Slavonskom kulinu su različite, tajna je i u receptu pojedinih proizvođača, koji se često drže za sebe,jer svatko želi da je njegov bolji.
Postoji i Kulenova (Kulinova) seka koja vjerujem također dobro šmeka, ali nikako se istaknuti za razliku od već poznatoga brata,- kulena. 🙂
A ja se sjetih jednog gospodina iz okolice Imotskog koji je svakog ljeta od svog rođaka iz Slavonije dobio kulen za poklon.Kad su svi legli,on se zaključao u kuhinju i nije izlazio dok ga cijelog nije pojeo.A navečer je uz krevet stajao vrč vode.Pokušao je,kaže i sam napraviti kulen, ali bez uspjeha.Kulen s razlogom nosi naziv SLAVONSKI.
Čitajući ovu zgodu o kulinu, prisjetih se da i ja imam jednu. Bilo je to prije davnih 25 godina kad je moja obitelj ljetovala na Čiovu. Naravno, ponijeli smo i kulin. Naišao je jedan susjed Dalmatinac. Tata ga pozove na piće i odreže koju krišku kulina da Dalmatinac proba našu slavonsku poslasticu. Svidjelo sa njemu, uzima krišku po krišku i govori: “Što je dobar!”, tata i dalje iz pristojnosti reže, a Dalamtinac ne prestaje jesti. Pojeo je pola kulina, a mi se i dan danas toga sjetimo dok ga jedemo.
Dok ponovno čitam tekst i ove komentare prisjetih se stihova jednog učenika kutjevačke škole. Pjesma se zove Didova škola, a nalazi se u jednom od udžbenika hrvatskog jezika za peti razred.Djed pita unuka kako je bilo u školi, nakon čega unuk odgovara da je imao problema s hrvatskim. …-Rvacki!? Kako rvacki? Pa to je najlakše i najlipše. Evo, ja ću ti pomoći. KRUV, VINO I KULIN najlipše su rvacke riči. A tek isti, piti i divaniti. E, dide, dide! Dobra je tvoja škola. Znam ja s tobom i jesti, i piti i divaniti, ali ja u svojoj školi moram –… Read more »
Zgodna priča. A da je kulin poslastica nad poslasticama kaže i pjesma bećarac : “Ide selom vršaća mašina, od sveg voća najvolim kulina…..”
Uz slavonski kulin uvijek ide priča sa sretnim i veselim završetkom. Uz kulin nekako su uvijek svi sretni i veseli.
Mislim da taj naš kulin ima neku pozitivnu magičnu moć