Tekst i foto: Marija Kukić
Putovanje kroz prekrasni šumski krajolik krivudavom cestom, vožnja Podravskom magistralom i na kraju kotrljanje lokalnom asfaltnom cestom od Mikleuša do Voćina, eto, to je hodočašće moje župe u Marijansko svetište Voćin. Vožnja je trajala sat vremena. Autobus nije bio prepun jer trebalo je pri povratku ‘pokupiti’ pješake koji su u pet sati toga jutra 21. kolovoza krenuli iz mjesta Stražemana pješice u Voćin.
U Stražemanu su se sastali sa svim ostalim pješacima koji su još dan ranije krenuli Gospi Voćinskoj. Bili su tu pješaci iz Davora, Nove Gradiške, Nove Kapele, Starog Petrovog Sela, Daruvarskog i Novljanskog dekanata, ali i svih južnih i zapadnih dijelova župa Požeške biskupije.
Ostalo mnoštvo vjernika ‘hodočastilo’ je vozeći se autima ili autobusima. U svečanoj procesiji ulazilo se pjesmom i molitvom kroz Sveta vrata u novosagrađenu crkvu i uz valjanu ispovijed, pričest i prisustvovanje svetoj misi dobio se u Godini milosrđa potpuni oprost.
Svečano euharistijsko slavlje predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević. Misa se već tradicionalno održala na otvorenom prostoru. Jer, gdje bi inače stalo na tisuće vjernika?
Svake godine požeški biskup na ovo slavlje dovede nekog posebnog, uvaženoga gosta. Ove godine bio je to biskup iz Kameruna Emmanuel Abbo. Novi je to biskup Biskupije N’gaoundere i najmlađi biskup u Africi.
Nakon homilije mjesnog biskupa, mnoštvu vjernika obratio se na francuskom i sam biskup Abbo. Prevoditelj je bio svećenik Karlo Prpić koji već 27 godina u Kamerunu djeluje kao misionar.
Prethodnik ovog biskupa bio je Joseph Djida koji je posjetio Požegu i Požešku biskupiju prije petnaestak godina. Ta veza traje i danas pa je biskup Abbo došao još više učvrstiti tu povezanost.
Biskup Abbo govorio je o svojoj biskupiji koja je okružena uglavnom muslimanskim vjernicima. No, u njegovoj biskupiji nikada nije bilo ni vjerskih ni nekih drugih nesporazuma i trzavica. U katoličke vrtiće, škole, ambulante, bolnice… primaju se svi koji to žele bez obzira na vjeroispovijest kojoj pripadaju. Zato je Crkva u njegovoj biskupiji vrlo cijenjena, a tomu je uvelike pridonio i naš misionar Karlo Prpić.
Svidjela mi se i propovijed biskupa Škvorčevića. Svi smo mi siti politike koju nam nude s propovjedaonica, a željni smo uistinu malo više topline, tolerancije, uvažavanja, ljubavi prema svakom ljudskom biću.
„Svi smo mi Božja djeca i On nas sve ljubi. On ljubi svakog čovjeka bez obzira bio on Hrvat, Srbin… bijelac, crnac ili osoba neke druge boje kože… pripadao plavim, crvenim, crnim… političkim opcijama…“ rekao je među ostalim biskup Škvorčević.
Što reći? Bilo je veličanstveno, dostojanstveno, svečano… Za vrijeme euharistijskog slavlja (a ono je trajalo dva i po sata) nebo su prekrili tamni oblaci, parale ga munje, ali nije pala ni jedna jedina kap kiše.
Zato su nas kiša praćena munjama i gromovima kao i jak vjetar pratili pri povratku, a na kućnom pragu dočekala me potpuna tama. Toga trenutka nestalo je i struje.
Struja će dolaziti i nestajati, ali svjetlost koja je te večeri zasjala u mnogim srcima još dugo će svijetliti i grijati nas. A sve zahvaljujući Onoj čiji smo zagovor i čiju pomoć na ovom hodočašću molili.