GDJE ĆE MI BITI GROB?

SUSRETI
piše: Emil Cipar
Jutarnje magle, Sava pokrivena debelim pokrivačem tako da se samo detalji vide. Splav, čamac privezan uz nju, dvije-tri divlje patke u potrazi za hranom, plutajuće stablo, požutjelo lišće na ulicama … znakovi su da se priroda priprema za zimski san.

U ovo doba je i jedan znakoviti katolički blagdan. Svi sveti. Dan je to kada groblja ožive, kada je na njima više živih nego mrtvih u njima. Dan kada se obilaze grobovi, pale svijeće, postavlja cvijeće…

Groblja članova moje familije rasuta su od daleke Australije do Sjeverne Amerike.

Krajem devetnaestog stoljeća uputiše se Johan Cipar i žena mu Helena u potragu za boljim i sigurnijim životom. Glad i neimaština otjeraše ih iz rodne Žiline na sjeveru Slovačke. Sa njima krenuše i brojni drugi, tako i Johanova četiri mlađa brata.

Nije se putovalo sa kartom u džepu na kojoj bi stajalo trajno odredište, niti je bilo tko od njih znao gdje će ono biti. Pokušavalo se sagraditi dom u južnoj Slovačkoj, Mađarskoj, Hrvatskoj…

I uvjek se išlo dalje. Do Prnjavora u centralnoj Bosni. Tu sagradiše za sebe i svoje devetero djece, Helena i Johan svoj dom, a braća nastaviše dalje. Dvojica od njih u Južnu Ameriku, a dvojica u Rumunjsku.

Ni to im nisu bila trajna odredišta. Dva brata u Južnoj Americi preseliše se u SAD, a jedan od braće u Rumunjskoj, vratio se u Slovačku.

Osim brata u Rumunjskoj, koji je umro relativno mlad i za čije potomstvo ne znam, ostala braća ostaviše za sobom brojno potomstvo, koje danas živi po cijelom svijetu. Samo od Heleninih i Johanovih potomaka, danas ih je na životu 384. Neka mi oproste oni koji su ovih dana rođeni i za koje ne znam i nisam ih upisao u porodično stablo.

Hvala Bogu …puno je živih, ali puno je i umrlih čiji su grobovi rasuti po cijelom svijetu. Helenin i Johanov grob je na malom groblju u Drenovi kod Prnjavora u Bosni. Grob obrastao travom, samo mali spomenik govori da su tu oni sahranjeni.

Potomci Helene i Johana žive po cijelom svijetu. Stalno u potrazi za boljim i sigurnijim životom. Sa mnogima kontaktiram, zahvaljujući suvremenoj tehnici.

Ovih dana i ja češće razmišljam o prolaznosti života. Rodiš se, odrasteš, tražiš mjesto gdje ćeš bolje i sigurnije živjeti, a smrt te zatekne. Ne pita ona želiš li ti tu umrijeti? …ne! …ona te zatekne jednostavno.

Tisuće hrvatskih iseljenika razmišlja ovih dana o istoj temi. Gdje će nam biti grobovi? Ima li smisla biti sahranjen u domovini, ako mi djeca žive u Njemačkoj? Tko će mi …i kako često obilaziti grob, zapaliti svijeću, donijeti cvijeće…?

Mnogi iseljenici kažu: Grob će mi biti tamo gdje su grobovi mojih predaka. Uz njih pripadam i ja. Tako je to kada se misli na pretke. Ali što je onda, ako se pokuša razmišljati o potomstvu?

Dok živimo imamo osjećaj kako znamo gdje pripadamo. Ali što je nakon smrti? Gdje smo onda i kome smo onda potrebni?

Posmrtni ostaci Helene i Johana počivaju na malom groblju u Drenovi. Njihov duh, njihovi geni su u 384 potomka koji danas žive i od kojih mnogi, ovih dana misle o njima. Znam to iz povećanog zanimanja za njihovu osobu ovih dana.

Mnogi od 384 Helenina i Johanova potomka mogu samo u mislima obilježiti sjećanje na njih. Mogu u kutu svojega trenutnog prebivališta razmisliti o njihovom stalnom traženju mjesta u kojemu će moći bolje i sigurnije živjeti. I uvjek se misli na život. O smrti …o potrebi ostaviti svoje kosti na mjestu na kojemu će ih potomci moći češće posjetiti …ne razmišlja se.

Draga Helena i dragi Johane, ja sam Emil sin Ane i Miroslava, najstarijeg sina Josipa i Karoline. Josip je bio vaše najstarije dijete. Ja živim u Slavonskom Brodu, a moji sinovi Krunoslav i Krešimir žive u Njemačkoj. Često mislim na vas dvoje, na vaš težak život, napravio sam listu vaših potomaka i podijelio ju svima. Ne mogu svi doći na vaš grob ovih dana, ali mnogi od njih misle danas na vas.

To je sve što mogu učiniti kako bi onaj dio vas koji je u svima nama živio i dalje. I hvala vam da ste nas stvorili i da ste nam podarili život. Počivajte u miru!