– Braco… hajde, majka je slaba i veoma umorna
Mirko Popović
Gledam na sat. Dugo se zadržala. Pomišljam ustati s klupe i krenuti prema bolničkim vratima udaljenim dvadesetak koraka. Ali u meni kao da raste strpljivost i postaje svojevrsna druga mogućnost. I kaže: Ostani. Sačekaj, tu pod platanima…u miru hladovine.
Iako čekam majku, već zabrinut zbog fiktivne, strahom izmišljene dijagnoze koja će biti poražavajuća kad iz tašne izvadi nalaz, a tišina pritom postane tiša i dublja – prihvaćam drugi glas, ali je ipak mojih osamnaest godina buntovno (iako “po prirodi” emotivno i lirski reagiram na mnoštvo životnih pojava) – i, već namrgođen, negodujem, u krajičku svijesti buja neprihvatanje života-bolnice, života-bolesti, života-vegetiranja…
– Ostani… – javlja se još prijatniji šumor u krošnji platanâ pod kojima čekam, i dok mi pokušava stišati strah, nestrpljivost, uzbuđenost, neizvjesnost, čitav ulični enterijer postaje već jednom viđen: krošnje platana i dva jablana uz rijeku, jedan bijeli oblak nad brijegom.
Nakon vrlo kratkoga preklapanja dviju stvarnosti okrzne me slika jednog ožujskog dopodneva za kojega ne znam je li prošao, ili će se tek desiti. No, ne podliježem dezorjentiranju zbog tih vremenskih barijera. I tada čekam (ili čekao sam, ili čekat ću) majku i sjenku tuge u plavoj, prozirnoj svili njenih očiju.
– Pričao si mi da sanjaš kako mi pričaš san koji će se tek desiti – čujem sestrin glas i tek onda ugledam majku…
Na klupi je. Do mene. Gleda u šumarak preko rijeke. Ništa je ne pitam. A sestra nastavlja – hajdemo! Glas joj razdragan, pretvoren u najljepšu partituru lišća koje treperi iznad nas.
U majčinoj ruci je papir. Podastrt kao usud moga iščekivanja. Ne gledam u nj, već u njeno lice na kojem se čita radost. Sretan, zagrlim je. Na bjelini makadamskog puta preko njena ramena vidim prolaznika kako bulji u ručni sat, pa u mene.
Znam da se pita što mi je, jer i jučer je vidio, pisalo mu je to u očima, kako se moje ruke kao šiblje ovijaju oko kamene statuue.
To je onaj koji uči čitati, pomislim… i vidim sestru u dalekoj perspektivi puta kako se primiče zajedno sa rijetkim kućama na udaljenoj periferiji. To je taj put kojim smo prolazili. Jednom davno sam joj pod visokim krošnjama rekao:
–Pokušat ću sam poći ovom obalom… kad prođe svibanj… Ona se, držeće me tada za ruku, nasmiješila… i primijetila:
-Misliš kad porasteš…?
Nisam odgovorio. I sad začuđeno šutim vidjevši je u bolničkim vratima. S majkom. Kako je to moguće? Doktor mi je umirujućim pogledom priopćio da ona ne može izići prije određenoga vremena…
-Određenoga vremena…? ponovim.
Pomiren, gledam brod kako klizi površinom vode, u tu „siluetu vremena“. Tako sam kao dječak gledajući brod u pokretu razmišljao o prolaznosti. I nikad mi ništa nije bilo jasno. Ni odgovor kojeg je trebalo razumjeti nikada nisam dobio.
A ta moja davna „silueta vremena“ je sada čovjek, visok, tih, sam na obali, u ljetnom odijelu. Želi pogledati na sat, ali zastaje jer ga netko glasno uvjerava da je vrijeme iluzija.
Uvažavajući (ne pitam se kako, na koji način) tu spoznaju ne znam čekam li, ili sam čekao, ili ću čekati majkin izlazak iz ordinacije. Ne znam. Zašto mi onda znanje o njoj govori da je dugo nema? (Koliko dugo? Što je to “dugo”?).
Ne izlazi. I neće izaći. Nikada. Ali svijest o njoj me pita: Zašto je onda čekaš?
– Seko, vidiš li one platane? Kao da putuju obalom… krošnje im pune lišća, zelenog… Znam da šumori lišće, znam da me u hladovini savladao san, ali nisam zaspao. Samo sam na tren zatvorio oči. Otvorim ih i vidim kako niz put, već udaljene, majka i sestra koračaju.
Za njima je mlad čovjek u bijelom odijelu, osamnaestogodišnjak otprilike. Ne vidim mu oči. Ali vidim kako se povremeno zagleda u bijeli oblak iznad brijega i svaki put se trgne na ženski glas:
– Braco… hajde, majka je slaba i veoma umorna. Zar ne vidiš?