JEDNA ŽIVOTNA PRIČA
piše: Veronika Vere
Već godinu dana dugujem nešto učiniti.
U snu, pojavila se ona, moja sestra, i upitala me: -A zašto nisi stavila moju sliku?
Dugo je slika stajala na mom stolu… nisam imala dovoljno hrabrosti to učiniti… no prije dva dana ponovno sam je sanjala, nasmijanu, vedru… s kosom, i svu u sjaju… Pa eto, seko moja, ispunjavam obećanje… nadam se da si stvarno sretna tamo gdje jesi… Sve je počelo nekoliko dana pred Božić. Otišla si na rutinski pregled… iz dosade.
Utvrdili su ti da imaš izraslinu na jajniku i naručili te u bolnicu odmah iza Nove Godine. Istog dana zadržali su te u bolnici na operaciji.
Ti, koja ni jednog dana od 22 godine staža nisi bila na bolovanju, koja nikada nisi koristila porodiljski već si odmah otišla raditi, koja si voljela život, smijeh, zdravu hranu i domaću rakijicu za dobro jutro, koja nisi bila pod stresom…. koja si bila najvoljenija žena na svijetu….otišla si samo pet mjeseci nakon postavljanja dijagnoze.
Bila si mi sve.
I majka, i otac, i sestra, i prijateljica. Sve moje suze ostale su na tvom ramenu, i s tobom otišle u grob….
Nisam se kolebala niti jednog trenutka, kad si otišla u bolnicu, sve drugo je postalo manje važno, jer ti si trebala moje prisustvo… baš kao i ja tvoje…
Neću zaboraviti, kako smo, nakon prve kemoterapije koju si jedva podnijela i teško se probudila, napravili tulum u bolničkoj sobi.
Osoblje se smijalo skupa s nama jer smo nas dvije ispričale toliko štosova da su skoro svi popadali od smijeha…
Ni kada si došla doma, i nisi htjela ni s kim pričati dok ja ne dođem…
Kad bih došla… rekla si, onako, iz one mračne sobe… moja sekica će me podići… i pružila mi ruku…
Nakon treće kemoterapije pala si u komu.
Nisi se budila pet dana i to mi je bio najteži period u životu. Nismo to očekivali, liječnici su očekivali oporavak, a vidljivo smo te gubili…
Noći sam provela kraj tebe, držeći te za ruku da mi ne umreš, ako ja slučajno sklopim oči od umora…
Pet noći zaredom nisi se niti pomakla, a ja se nisam predala… molila sam se… pozvala svećenika da ti da bolesničko pomazanje… a vjerovala sam u život… nisam ti još sve rekla… nisam ti još zapravo ništa rekla ni pokazala jer nas je život tukao sa svih strana… a voljela sam te neizmjerno i još te volim…
Nisam nikad odustala niti se predala.
Masirala sam ti noge i ruke da ti cirkulacija ne stane… umivala ti besvjesno lice, češljala te, pričala ti “naše” priče…
Petog dana ujutro – otvorila si oči… Sa onim svojim najljepšim smiješkom na licu rekla si:
“Jesam te nazajebavala, jel da?”
Nasmijala sam se, očiju punih suza, sjeli smo na zajednički doručak, uživali u njemu kao puno puta do sad…
Bog nam je pružio priliku da u narednih mjesec dana možemo razgovarati i otvoriti si dušu… Nedugo poslije, nakon zajedno provedenih dana i noći… sjećaš se kad je došla od maćehe kćerka kod tebe …i nahranila te… i onako pred sobom punom ljudi …pohvalila se… kako si lijepo jela iz njezine ruke…
A ti si, svojim krupnim zelenim očima u kojima su sijale zlatne zvjezdice …pogledala u mene… i rekla …pred svih dvadesetak ljudi…
JA TEBE VOLIM!
…Znala sam da si to uputila SAMO MENI…
Seko, eto, godine prolaze, tebe nema…
Fališ mi!
Voljela bih da je i ovo sada sve “zajebancija” i da baš onako kao tada, jednostavno dođeš i nasmiješ se osmijehom kakav si samo ti imala…….
P.S. Oprosti na suzama… to mi je oduvijek bila slabija strana…
Super 🙂