Sto godina od početka Prvog svjetskog rata …II.dio
„Samo su mrtvi vidjeli kraj rata ..“
tekst i foto: Marijana Šundov
Bruxelles, 8.lipnja 2014./ „Na poljima Flandrije makovi cvjetaju, između križeva, red po red. Označavaju naše mjesto, a na nebu ševe još uvijek hrabro pjevaju, lete…Mrtvi smo. Nekoliko dana prije živjeli smo, osluškivali zoru, gledali zalaska sunca sjaj, voljeli i bili voljeni …a sada ležimo u poljima Flandrije …“
Dio je ovo poznate ratne pjesme, naravno u mom slobodnom prijevodu koji ne može izraziti ljepotu i ritam originala na engleskom jeziku.
Toplo preporučam čitateljima Hrvatskog glasa Berlin koji se služe engleskim da pročitaju original „ In Flander′s Fields“.
Pjesmu je jedno tužno večer napisao kanadski bojnik i liječnik John McCrae 1915. godine.
Još je trajala Druga bitka za Ypres, a John je nekoliko dana ranije osobno sahranio dragog prijatelja Alexisa, mladića od 22 godine. U pismu majci McCrae piše o užasima bitke, svojoj tuzi i posebnim osjećajima kada je vidio kako su brzo crveni cvjetovi maka niknuli oko grobova njegovih poginulih prijatelja. McCrae piše kao da je on taj koji je mrtav i tako još jednom podsjeća na Platonovu mudrost „Samo su mrtvi vidjeli kraj rata“. Tako je bilo u doba Platonovo, doba antičke Grčke, tisućama godina prije, tako je i danas.
O čemu ćeš misliti nego o smrti kada je užas i stradavanje oko tebe. Danas je tvoj prijatelj živ, šališ se i pričaš s njim, sjećate se dragih ljudi koji su daleko, a sutra njega već nema.
„ Samo su mrtvi vidjeli kraj rata“. Tko je preživio rat i vidio njegove strahote ne može nikada više biti isti.
Mislim kako ima nešto duboko, iskonsko što dotakne samu dušu čovjeka pri pogledu na nježni, crveni, samonikli cvijet koji je nikao iz grobova poginulih ratnika.
Ljepota u užasima razaranja.
Život u smrti.
I pjesnik ratnik koji je ipak vidio i tu strašnu ljepotu.
Ne čudi me što je crveni cvijet maka vrlo brzo nakon objavljivanja ove pjesme postao simbol sjećanja na vojnike pale u ratu. Bar u ovom dijelu Europe, a i tamo preko Atlantica u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. Mali drveni križ sa divljim makom je znak pažnje i počasti kakvu posjetitelji iz Velike Britanije i zemalja Commonwealtha ostavljaju na njihovim vojničkim grobljima.
Makovi su doista tu ovo jutro ispred mene baš poput makova iz pjesme. Lelujaju na laganom vjetru. Tu su i redovi nepreglednih bijelih zaobljenih nadgrobnih spomenika poput vojnika na straži. Upravo poput vojnika čije grobove obilježavaju. Neki sa natpisima neki bez njih. Sjećanje na ljude koji tu ostadoše na ovim poljima daleko od svojih domova…daleko od svojih dragih …nedosanjanih snova …slomljenih tijela …prekinutih života.
Nalazim se u poljima Flandrije u blizini Ypresa ili Iepera (flamanski naziv) belgijskog gradića koji je postao svojevrsno mjesto hodočašća za britanske učenike, vojnike i obične turiste. Posjet Ypresu je dio ekskurzija i školskih izleta britanskih učenika. Jednu takvu grupicu zatičemo i na ulazu u muzej imena „ In Flanders Fields“ ( U poljima Flandrije).
I mi u Hrvatskoj imamo vojničkih groblja. Jesu li ona sastavni dio školskih izleta naših učenika?
Ne radi mržnje i povijesnih analiza, nego upravo zbog života i ljubavi.
Ne da bi pričali o nekadašnjem neprijatelju nego zbog odavanja počasti onima koji su dali svoje živote.
Ovdje okolo Ypresa su se vodile krvave bitke Prvog svjetskog rata između savezničkih snaga Francuza, Belgijanaca, Britanaca, Kanađana, Australaca s jedne strane i njemačkih vojnika s druge strane.
Ypres je bio poput klina zabijen u njemačke položaja. Nijemci su sve četiri godine pokušavali probiti obranu grada, a u isto vrijeme saveznici su ih htjeli odbaciti. Tuklo se svim raspoloživim sredstvima koje je do te 1914. ljudski um mogao smisliti i napraviti.
Ovdje je prvi put uporabljen bojni otrov i to kloraprem. Prema imenu grada danas se naziva iperit. Bacili su ga Nijemci na francuske položaje. Francuzi nisu bili svjesni kako je na njih bačen otrov. U dva dana pobijeno je 5 tisuća vojnika Antante, a 10 tisuća onesposobljeno. U dirljivom muzejskom postavu „U poljima Flandrije“ koji se nalazi u nekadašnjoj gradskoj vijećnici Ypresa vrti se i film sa svjedočanstvom Fritza Habera, nobelovca i njemačkog naučnika koji je razvio bojni otrov. On obrazlaže svoje razloge, a iza njega pojavljuje se njemački vojnik koji opisuje kako je sve bilo mrtvo – životinje, ptice i ljudi (Citati iz pisma njemačkog vojnika majci). Poslije su i Britanci uzvratili bojnim otrovom. Nove tisuće su umrle u mukama.
Tema ovog članka nije Prvi svjetski rat nego što je ostalo 100 godina poslije njega. U Belgiji je ostalo sjećanje i poštovanje.
Sjećam se one mudrosti „Narod koji zaboravi svoju povijest osuđen je da je ponovi“.
Gledam zelenilo i poljsko cvijeće. Grobove. Veliko polja sa puno udubina i rascjepa u tlu. Ali to nisu male udoline i rascjepi po zemlji koji su nastali prirodnim putem kao na našem kraškom terenu. Sve su to ostaci rovova i kratera od granata koji su ovo mjesto prije sto godina napravili Infernom . Sačuvani su i neki rovovi. Još su mi u mislima slike i zemljovidi iz muzeja. Polje i zemljovid poklapaju se. Prije sto godina bio je drugi krajolik – sve okolo što je bilo živo … bilo je mrtvo. Pakao na zemlji. Pakao koji je izazvao čovjek.
Bijeli nadgrobni spomenici na Tyne Cot, najvećeg groblja Commonwealth zemalja na svijetu …makovi. Koliko je to groblje i kakva slika govori samo jedan broj 500 tisuća poginulih ovdje i pokopanih ovdje.
Cijela jedna generacija mladića ostala je tu u poljima Flandrije. Nijemi podsjetnik na užase rata. Mislilo se te 1918. kako se rat više neće ponoviti.
Nije dugo trajalo vrijeme mira …dvadesetak godina. Ponovo rat i razaranja. Još gore nego prije.
Doista nema ništa veličanstvenije od čovjeka …i njegov uma …
Doista nema ništa gore od čovjeka i onog što njegov um smisli …
„Na poljima Flandrije makovi cvjetaju, između križeva, red po red. Označavaju naše mjesto, a na nebu ševe još uvijek hrabro pjevaju, lete …Mrtvi smo. Nekoliko dana prije živjeli smo, osluškivali zoru, gledali zalaska sunca sjaj, voljeli i bili voljeni …a sada ležimo u poljima Flandrije …“