Neka tvoja hrana bude tvoj lijek
piše: Marijana Šundov
Bruxelles,29. ožujka 2014. – Netom održani sajam u Bruxellesu „ Be Slow Food“ potakao me je da se u iduće dvije reportaže posvetim belgijskoj hrani, piću i kuhinji. Ali, prije toga par rečenica o ovome pokretu ili međunarodnoj udruzi koji ima svoje pobornike i u Belgiji.
–Svaka kultura ima svoj jezik, glazbu, umjetnost i također kulturu hrane …napisao je talijanski novinar Carlo Petrini, osnivač pokreta „spore hrane“ (Slow Food). Bilo je to daleke 1986.godine, a Petrinija je užasnulo otvaranje prvog McDonald’s restorana u Rimu i to ni manje ni više nego na starom i poznatom rimskom trgu Piazza di Spagna (Španjolske stube).
Naravno i samo ime kaže kako je „Slow food“ suprotno od „Fast food“. Serijom članaka i javnim angažmanom Petrini je utemeljio novi pokret – ljudi ne samo zaljubljenika u hranu nego entuzijasta koji žele zaštititi jedinstveni karakter svoje kulture, gradova i načina života. Jer zajedno sa pokretom „spore hrane“ razvio se i pokret „sporih gradova“.
U početku su ga činila četiri talijanska gradića. Naravno i ovaj broj gradova je narastao, kao i broj članova „spore hrane“ koji je sa deset tisuća narastao na sadašnjih preko 100 tisuća članova u 150 zemalja svijeta, a među njima i Hrvatske. Pokret organizira festivale i sajmove, a ima i međunarodni časopis na šest jezika ( talijanski, engleski, francuski, španjolski, njemački i japanski).
Uglavnom članom „Slow Cities“ može biti gradić ne veći od 50 tisuća stanovnika. Ovi gradići posvećeni su lokalnoj tradiciji, zaštiti okoliša uz zabranu neonskih reklama. Pokret se protivi standardizaciji okusa, želi očuvati tradicionalne tehnike uzgoja i prerade hrane, želi vraćanje korijena – ukratko protivi se globalizaciji.
Časopis „The New York Times“ ubrojao je „Slow Food“ pokret među 80 najšokantnijih ideja koje su potresle svijet. Naravno radi se o američkom časopisu, te kulturi koja je izumila brzu hranu. Amerikancima je to bilo šokantno. Kako se i tamo stvari mijenjaju pokazuje činjenica kako pokret ili udruga „spore hrane“ ima svoje podružnice i u Americi.
Članovi „spore hrane“ susreću se i uživaju u druženjima uz duge, lagano pripravljene obroke. Oni vjeruju kako kvaliteta našeg života i zdravlje zavise od načina kako se odnosimo prema hrani. Psihologija se davno složila kako je za čovjeka važno uživati u hrani u društvu obitelji i prijatelja. Dakle – u društvu ljudi, a ne novina ili interneta. Imamo krasnu hrvatsku riječ koja u biti opisuje sve to – BLAGOVATI. Zaštitni znak pokreta „spore hrane“ je puž.
Za većinu belgijskih, nacionalnih restorana se može reći kako gotovo slijede načela „spore hrane“. Nudi se veliki izbor jela napravljenih po tradicionalnoj recepturi. A, ti recepti vuku podrijetlo još iz srednjeg vijeka što je vidljivo u uporabi začina, suhog voća, octa i teških umaka od vrhnja.
Slično kao i hrvatska kuhinja koja je pokupila od svakoga ponešto, i ova ovdje u Belgiji oblikovala se pod utjecajem kultura naroda koji su tu živjeli. A, na prostoru današnje Belgije živjeli su u različitim vremenskim razdobljima mnogi narodi počevši od Kelta pa Vikinga, Rimljana, Francuza, Nijemaca, Španjolaca, Nizozemaca…Svi oni ostaviše svoje višestruke tragove, a među ostalim i u nacionalnoj kuhinji Belgije koja je svojevrsna kombinacija francuske i flamanske tradicije i kuhinje.
Belgijska hrana je dobra i ukusna. Među prvim stvarima koje saznajete od Belgijanaca je kako su oni ti – a ne Francuzi – koji su izumili pomfrit. A, taj njihov pomfrit služen uz kečap i posebnu majonezu, prhak je, ukusan i nemasan, ukratko izuzetan i prodaje se u malim restorančićima i kioscima zajedno uz belgijsko pivo i nezaobilazne vafele. Cijena srednje porcije pomfrita je oko 3 eura, a vafeli uz razne dodatke od čokolada, marmelada, voća i vrhnja stoje oko 5 eura.
Namirnica broj jedan za Belgijance je krumpir, a ima ga u svakoj, običnoj trgovini kupiti i 10-tak vrsta crvenog, bijelog pa čak i crnog sitnog kojeg sam vidjela, ali nisam probala. Namirnica broj dva je endivija koju Belgijanci jedu svježu ili pirjanu, spremljenu sa vrhnjem ili zapečenu.
U Belgiji gotovo svi u vrtu uzgajaju svoju endiviju, a predaja kaže kako je „otkrivena“ slučajno. U doba belgijskog rata za nezavisnost 1830. jedan se seljak vratio na svoju farmu iz rata i iznenadio otkrivši lijepe svjetlo zelene listove iznikle iz njegove cikorije koju je on uzgajao kao zamjenu za kavu.
Namirnica broj tri su velike, crne dagnje, a u kombinaciji sa namirnicom broj jedan – krumpirom dobijete belgijsko nacionalno jelo „moules frites“ dagnje s pomfritom. Prosječna cijena ovog specijaliteta je 20 eura.
Sa Grand Place središnjeg brussel-skog trga jedna od ulica vodi u kvart restorana. Kada zakoračite u tu ulicu otvara se čudesan svijet ukusa, mirisa i boja. Nisu tu samo belgijski restorani nego i drugi, ali oni belgijski uvijek imaju istaknute slike upravo „moules frites“.
Na ponudi su i razne vrste riba od kojih prednjači losos na grilu sa „dijon“ umakom. Nudi se i meso, divljač i perad, a posebno su cijenjeni pjetlići kuvani u raznim umacima poznati pod imenom „waterzooi“. Sami „waterzooi“ označavaju jelo nastalo u belgijskom Ghentu koje se pravi od ribe ili peradi kuhane s jajima, vrhnjem i povrćem.
Kušajući sklad i bogatstvo okusa ovog jedinstvenog jela složila sam se s mudracima koji rekoše kako je od svih umjetnosti koje je čovječanstvo stvorilo umjetnost kuhanja najviša.
Još je Hipokrit podsjećao sugrađane „Neka tvoja hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana“. I doista što god unesemo u naš organizam gradi nas i utječe na procese u našem tijelu. Bilo bi dobro kada bismo toga bili što svjesniji.