KREATIVNOST

piše: Marija Kukić
Prvašići  sjede na svojim stolicama  kojima su potkresane noge. Sjede i pišu pisanu vježbu Što ima ljeto. Korelacija je to s istoimenom  obrađenom pjesmicom u Čitanci.

Mir i tišina u učionici. Može se muha čuti kada preleti razredom. Pravo čudo! Inače su puni crvića u guzama.

I dok oni „duboko“ razmišljaju o tome što će i kako napisati, obilazim ih, virkam u njihove pisanke. Zanima me njihova maštovitost, originalnost, kreativnost. Naravno, i točnost. Kako će započeti, kako oblikovati rečenice, koji znak staviti na kraju…

Prisjetila sam se tada jedne svoje „kreativnosti“  iz studentskog doba. Opisat ću je na primjeru nezaboravnoga  ispita na Pedagoškoj akademiji.

Naime, nikada nisam znala pjevati. U mome selu ljudi su za takve nepjevače govorili da su bili u podrumu kad je Bog sluh dijelio. Mora da sam i ja tada bila u podrumu i to u posljednjem redu.

Ispite sam polagala redovito i od prve. Osim!!! Stigao je na red ispit iz metodike muzičkog odgoja. Prije polaganja ispita profesor je neprestano ponavljao:

„Oni koji ne znaju pjevati neka dobro nauče teoriju i bit će sve u redu.“

Sjela ja i  dobro zagrijala stolicu. Mislim, ne smije mi se dogoditi da na koje pitanje ne znam odgovoriti. Ali, najprije sam morala pjevati.  Naime, profesor je brojalice i popijevke napisao na papir. Na svakoj ceduljici bile su po tri pjesme.

No, profesor ih nije rasporedio po težini nego onim redom kako su u knjizi zabilježene. Izvlačila sam pitanja. E, sad sve ovisi o sreći! Možda mi se posreći pa izvučem brojalice;

Dini, dini, dana,

En ten tini,

Eci, peci pec,

Iš’o medo u dućan,

Berem, berem jagodice – ili možda

Čvorak, čvorak…

Ako budu te brojalice, e, onda ću se nekako provući pa makar to bilo i kroz iglene uši.

Sa strahom izvlačim papirić . O, Bože, pomozi!  Daj da izvučem nešto što ću moći odguditi!

Drhtavim prstima s velikim upitnikom u glavi pružam ruku prema stolu na kojemu se nalaze zadatci. Sa strepnjom čitam naslove;

Mile, pop Jordanov,

Zašto volim domovinu,

Na planincah.

O, Bože, što sam ti skrivila da me ovako kažnjavaš?

Započela sam ja tuliti. Bilo je to sve samo ne pjevanje. Profesor pokušava pomoći, ali ne ide, pa ne ide. Ni slično zadanim melodijama!  Uhvatio se profesor za glavu  i promrmljao:

„Kolegice, vi ste to prekomponirali.“

Naravno da sam ljosnula i morala ponoviti ispit. Do teorije nisam ni stigla. Možete misliti kako sam i  za drugi ispit bila spremna!

Ni drugi puta nisam imala puno više sreće jer sam opet izvukla gotovo iste popijevke. Jedva sam „zaslužila“ prolaznu ocjenu, ali, eto, ipak sam prošla.

Dobro da u to vrijeme nismo morali učiti sviranje na nekom glazbalu, jer da je bilo tako, još  i danas bih zasigurno bila student. Zato sam danas višestruko ponosna na svoje unučiće koji,  i to vrlo uspješno, pohađaju glazbenu školu.

Mora da su talent naslijedili od bake! Ha, ha, ha…

Pričala sam jednom prilikom starijoj kolegici, inače mojoj prijateljici, ovu zgodicu s ispita. Ona  je pozorno slušala te mrtva – hladna rekla:

„Vidiš, Marija, već tada si bila kreativna. Već tada si pokazala da ćeš jednog dana postati učiteljica savjetnica.“

Danas mi nije teško održati sat glazbene kulture uz tolike CD, udžbenike…i da ne nabrajam sva pomagala, medije i slično.

Moji  đaci prvaši jako, jako vole, upravo obožavaju sat glazbene kulture. Vole pjevati, plesati, „svirati“, slušati glazbena umjetnička djela  … Vrlo su kreativni i kada treba osmisliti pokrete,  slobodno improvizirati dijaloge glazbalom ili glasom, oponašati pojave i zvukove iz okoliša …

Valjda su i oni to naslijedili od svoje učiteljice!

E da! Skoro sam zaboravila. I  u pisanju današnje priče bili su veoma kreativni.