piše: Mirko Popović
Nadnesen nad svoje umrlo lice djetinjstva uvijek je vidio negdje napisano pitanje: Ako i jesmo na Zemlji, na planeti, ali gdje smo zapravo mi?
Nitko nas nikada nije podučio, a onaj tko je pokušao prelazio je na stranice bajki i postajao čarobnjak.
Kao dječaku čarobnjaci su mu bili mali sitni ljudi koji borave u žutim večernjim travama pored starih zidina… uz jezero bez imena. Jezero koje privlači svojim mirnim sjajem poput izbrušenog najsvjetlijeg dijamanta, govorili su stariji.
Takvo se jezero, sa svojom nezemaljskom ljepotom, moglo vidjeti jedino poslije noći kroz koju je prošla oluja, munje s velikim olovnim očima, gromovi kao jeka noćnih dubina… i čete crnih bezličnih prilika…
S pubertetom dolazile su drukčije kiše, skidale su se, vjetar im je odnosio odjeću, nage su ga u kurzivnom leluju i letu omotavale u svoj mekani topli vodeni plašt… i nosile ga.
Nakratko zaustavljao se nad uzburkanim morem što se dizalo i tuklo o stijenje.
Te munje i gromovi! Ti vâli…!
To bosonogo dijete, opijeno akrobacijama galebova, njihovom umjetnošću hitrog obrušavanja s hridine!
Ti ljudi oko njega, ta očeva borba, bespomoćna, bjesomučna i vječna … sa žilavim rukama i dubokim borama po licu!
Ti konopci što režu, izmiču se i pucaju!
Taj urlik mora i skršeni jarboli!
Sve to ulazilo je u njega i stapalo se u mozaik neizdiferenciranih fragmenata. Koji su se taložili u njemu, određivali mu smjer kretanja i pogleda oka, ali on je vidio, sasvim jasno vidio samo okvir a u okviru sliku…
Sliku svojih prvih snova, sliku strašne i veličanstvene ljepote elemenata, u paramparčad rasutu i zemlju i nebo. I sanjao čudna, zaprepašćujuća pitanja … bez odgovora.
Vidio je djelić nečeg što je svrstavao u neodgonetljive odgovore – toplinu u očima onih koji su, iako osupnuti spašavanjem golog života, imali vremena za njega.
To vrijeme su bili trenuci majčine nježnosti i poneke suze… i očevog zagrljaja… kojeg će pamtiti, možda najviše zato što se iz takvog okrilja prolamala i druga emocija, i drugi ljudski vrisak: Nek’ ide sve…!
Sa orkanom toga dana, ili toga života, sa zaljuljanim sobama i Ave Marijom ljuljalo su raspeće Spasiteljevo.
Srceparajući vapaji ljudske bespomoćnosti (prije uništenja, govorili su kroz molitve), stapali su se s njegovom, iverjem ispisanom, ljepotom i snagom svijeta upletenog u pljuskove, munje, orkan i strah.
Nadnesen nad umrlo lice djetinjstva ostala su ista pitanja.
Samo je na jedno imao odgovor: Sva svjetlost, toplina i sklad svijeta njegove slike izvirala je iz tada nevidljivih izvora – iz ljubavi onih čija je imena pet decenija kasnije, na sličnoj verandi iz djetinjstva, na naslovnici njegova prvog romana osvijetlila munja bljesnuvši u sumrak… kao plamteći sjaj nad gradom.
I na njegovu licu suznom, u osmijeh namještenom.