SVETO TROJSTVO JEDNE NACIJE

piše: Martina Budimir
U 7 dana 3 praznika. Da čujem! U Hrvatskoj se ne radi, samo se praznikuje! Samo čekate mogućnost spajanja vikenda! Ionako nitko ne zna što se slavi!

Od svega navedenog priznajem tek potonje.

Zastrašuje needuciranost ili, bolje reći, nezainteresiranost građana naše zemlje za značenje pojedinih državnih praznika, a ponovno se nameće mogućnost neuvođenja građanskog odgoja.

Slažem se da se teme iz područja građanskog odgoja i obrazovanja apsolviraju prvenstveno u obitelji, ali zaista je iluzorno vjerovati kako će se to doista početi i događati, bar u većini slučajeva.

Meni je jedan od tri praznika, još neću reći koji, osobito važan jer smo na taj dan prije 13 godina Josip i ja „prohodali“. Nadam se da će se netko od lingvista ozbiljnije pozabaviti ovim pojmom jer nismo naučili hodati, nismo ustali nakon privremene oduzetosti nego smo postali par. Ne znam je li to bio rezultat dokolice kojoj smo bili izloženi toga neradnoga dana ili je to bio logičan kraj procesa koji je dugo sazrijevao, ali smo obuzeti obavezama na poslu, morali čekati praznik kako bismo konačno „prohodali“.

Tko zna, možda ni ja još uvijek ne bih znala koji je od tri praznika pao baš na taj sudbonosni dan da nije postao tako važan meni osobno. Ili možda bih?

Uglavnom, taj je dan naš mali privatni praznik. Ne možemo slaviti godišnjicu braka koja je zimi jer se u ovoj zemlji zaspaloj u nekom trenutku u prošlosti i dalje puše cigarete na svakom koraku, i tamo gdje je to dozvoljeno i tamo gdje je zabranjeno. Kada pitam puši li se u restoranu, svi pretpostave da želim zapaliti i iskreno odgovore: Ma, ne bi se smjelo, ali slobodno zapalite! Naravno da ne vrijedi riskirati zdravlje zbog godišnjice (Josip boluje od bolesti uzrokovane nikotinom), pa smo je jednostavno pomakli na ovaj drugi, ljetni termi.

A taj je ljetni termin ujedno i najnepopularniji praznik u ovome prazničkom periodu i najčešće izazove podsmjeh ili neki loš vic na račun toga kako smo „prohodali“ na Dan antifašističke borbe.

Ne bi ovaj datum možda izazivao takve reakcije da se tim periodom hrvatske prošlosti netko malo detaljnije pozabavi, stavi stvari na svoje mjesto i konačno čista obraza kaže što je valjalo, a što ipak ne, jer se za nastaviti dalje, konačno treba pozabaviti i jednom i drugom stranom medalje.

Slučajno ili ne, tri naizgled oprečna, ili možda ipak ne, praznika, zgusnuta su u tako kratkom periodu da kada neki od njih kao što se to dogodilo ove godine, ne padne na nedjelju, imam dojam da je netko gadno pobrkao boje u tiskari koja je pripremala moj kućni kalendar. Kako god, ono što mi upada u oči, činjenica je da ova tri praznika zapravo reflektiraju sveto trojstvo ove nacije, nacije koja se nikako ne uspijeva riješiti utega prošlosti, nacije koja ima neizmjerno izražen osjećaj domoljublja i nacionalnog ponosa i nacije koja u mnogim stvarima još uvijek uvelike ovisi o Crkvi.

Moraju li sva ova tri praznika biti u oprečnosti? Mora li ova nacija vječito patiti od poremećaja izazvanih ambivalentnim osjećajima prema antifašističkoj prošlosti, borbi za neovisnost hrvatskoga naroda i odanosti Crkvi? Može li ova nacija dalje dok ne riješi unutarnje sukobe koji je poput utega, ako ne vuku dolje, onda bar drže na mjestu?

Dok god se ne istraže komunistički zločini, bit će gorak okus svakog 22. lipnja, unatoč činjenici da je konačni cilj nešto što se jednostavno mora obilježiti i u kalendaru i u životu svake nacije.

Dok god se ne otresemo osjećaja inferiornosti, grižnje savjesti, ali i indiferentnosti prema svim nedostacima, nepravilnostima i nelegalnostima koje nam se događaju pred nosom pored zdravih očiju, nećemo u potpunosti znati slaviti Dan državnosti, praznik koji svaka nacija slavi uzdignute glave, a samo naša spuštene glave i posramljena pogleda.

Vjernici znaju što je i kada je Tijelovo. E sad, tko su vjernici? Većina nas se uporno izjašnjava kao katolici, ali većina taj isti katolicizam uopće ne prakticira, kritizira Crkvu i kad treba i kad ne treba, a ne odriče je se, odbija uplitanje Crkve u sfere života u koje možda ne spada, ali i dalje gunđa sebi u bradu i potpaljuje prezir prema istoj i svemu što ju veže uz državu.

Čudi li onda činjenica da većina ne zna da je ove godine 19. lipnja bilo Tijelovo?

Uz sve ove silne praznike uporno tražimo nove. Od svake utakmice hrvatske reprezentacije pokušavamo učiniti praznik, a svaki njen neuspjeh pretvara se u opću pljuvačnicu, zapravo izraz frustracije, jer prisiljeni smo se vratiti u sivu svakodnevicu.

Skloni smo eksploziji entuzijazma, ali svaki se entuzijazam vrlo brzo ispuše. Tako je nogometno prvenstvo zasjenilo tragediju u Gunji i mnogi o njoj više uopće ne razmišljaju, a ljudima je pomoć potrebna sada, hitno i u kontinuitetu.

No, previše smo mi preokupirani svojim svetim trojstvom da bismo dulje mogli zadržati fokus na ičemu drugome doli njemu samome. Vrtimo se u krug, padamo sve dublje u kolektivnu depresiju, a sve je više onih koji u općoj besmisli spašavaju živu glavu.

I nisu izdajice, jednostavno ne vide kraj, a žele bolje sebi i svojoj djeci.

Zapravo, samo žele živjeti!