piše: Martina Budimir
Božić je pred vratima. Stižu nam dragi ljudi koji su do nedavno živjeli tu, pored nas. Neki ni ne dolaze. Ne mogu dobiti godišnji.
Božić je, između ostaloga, i vrijeme darivanja. Pomalo posramljena primam darove nećakinja koje su nakon srednje škole odselile u Njemačku. Darujem im puno skromnije darove, uz malo srama, tuge i pitanja nije li glupo darovati im sitnicu, a one svake godine donose sve izdašnije darove.
Pokušavam stariju uvjeriti da ne troši na nas, da čuva za jednogodišnju kćerkicu, a s mlađom nećakinjom okrećem na šalu: Neka radije čuva za svadbu, u tim je godinama.
I šogorica i nećakinje me uvjeravaju da su njihovi darovi sitnica i da pamte sve one darove koje ujna nikada nije zaboravila darovati. Kažu, bilo im je teško, bilo nam je svima teško, a ujna nikada nije zaboravila niti jedan rođendan, Božić ili Uskrs. Ne vrijedi objašnjavati i ponavljati da drugačije nije ni smjelo biti i da stariji darivaju djecu, a ne obrnuto.
Pišem ovaj tekst dok s televizijskog ekrana odzvanja “Živjela Hrvatska!” Živjela Hrvatska! Od srca joj to želim jer radi se o mojoj predivnoj domovini, jer ju volim, jer joj želim sve najbolje i još se uvijek zadnjim atomima snage nadam najboljemu.
No sve je manje izvora energije na kojima se ovaj moj optimizam može napuniti. Stvarnost me okrutno demantira. Moje me nećakinje svojom darežljivošću demantiraju. One su otišle u potrazi za poslom, za boljim životom. One su bolji život pronašle, a ovome ovdje, koliko god voljele svoju domovinu, teško da će se ikada vratiti.
Svoje dijete od njegovoga rođenja odgajam kao građanina Europe, kao građanina svijeta, ni ne sluteći da ću mu time samo olakšati put za odlazak jednoga dana. Ne želim to, no bojim se da je budućnost poprilično izvjesna. Žao mi je…
I dok moji učenici svoju budućnost također uglavnom vide negdje vani, i sama se sve češće uhvatim u takvim mislima.
Ponekad zaiskri, čini se da su promjene moguće, ali već poznati obrasci ponove se i sve nade rasplinu kao mjehur od sapunice. Željeli smo vjerovati da su i izbori mogućnost promjene, no Hrvatska slijedi naputke o recikliranju i kao da nema nikoga drugoga, samo rotira jedne te iste likove, a centrifugalna sila njihove vrtnje sve više i više ljudi izbacuje van granica ove predivne zemlje.
Recikliranje i vrtnja do besvijesti ili do trena dok samome sebi ne postane svrha. Ili je to već postala?