IMA IZAĆ´!

piše: Mirko Popović
Markus i ja se nismo poznavali, osim ako vrsta poznanstva nije par slučajnih pogleda preko rubova pivskih čaša za stolom od teške ebanovine.

Pili smo Sarajevsko u bašti od Glazbe i Smijeha, od Lijeposti otetē  buci i gradskom stampedu. Trošili smo popodnevne sate kao što se troši kreda ili miris ljiljana u prigradskim baštama.

– Ako treba vjerovati ovakvim vijestima – govorio je dok su s radija, umjesto glazbe, izvirale kapljice krvi s nagovještajima koji bi uzalud temelje tražili i na granici mogućeg  – ja ću stati na čelo nevjernika…

Bio je u pravu za sve nas koji još nismo bili naučili da čovjek vrlo lako silazi s uma, uzima oružje i…

U posljednjim danima Vremena (tako je netko imenovao doba koje mu je mirisalo na rat a meni na istrebljenje ljudske vrste) na licima nekih igrali su mrtvi valceri a u meni su brujali nevidljivi i neuvjerljivi tješitelji. Nismo više  mogli usnuti jer su u gorama zavijali vukovi  i padale mrtve zvijezde u predvorja bešćutnosti.

– Upravo iz te dehumanizacije… – govorio je s meni nepoznatim društvom, – izaći ću kao pobjednik, izronuti s rezultatima kreativne energije ubojitije od topova, razaranja, mržnje, jurišanja na Boga i brata. Bit će to novi pogled na svijet, prihvatljiv i prihvaćen od svih koji se otmu, prežive i prebole.

Nakon što su iskapale crne latice godina, nakon što su pjesme žrvnjem tenkova pregažene, nakon što smo još sumanuti ostali slušati ljudska notturna, viđali su ga ogrnutog u samotne šetnje. Neki su od preživjelih-bivših-okupljenih-oko-velikog-stola-teške-ebanovine govorili  kako traži izgubljene dane, svoje ime i (govoraše neki drugi, nositelji traumā) svoja davna proljeća kad se u ljubav i odgovornost zaklinjalo, kad se vjerovalo u snagu poštenja, solidarnosti, znanja, kreativnosti. Izgledao je nemoćan, ogrnut sjenama i sjećanjem. S drvenom je nogom, s drvenom rukom, s drvenom glavom, s drvenom pameću, govorili su nedobronamjerni.

Markus i ja se nismo poznavali, osim ako se poznanstvom može nazvati par nehotičnih (ili slučajnih) pogleda preko pivskih čaša za stolom.

Pitao sam se da li danas (jer smo samo površni znanci) vrijedi popunjavati obrazac prijateljstva, ali kao da sam u drugom ciklusu njegove tupe zagledanosti u Nigdje već odustajao znajući da čak i takav postupak zahtijeva papirologiju koju će balkanski sindrom vrlo brzo čak i do konfrontacije iskomplicirati. Stoga u treptaju izvjesnih uzaludnosti ne dokučih smisao prisnijeg života s ljudima koji ničeg nisu gospodari. Čak ni svojih krhotina od nazoviživota serviranog od strane  bogova u ljudskim odorama, bogova s imenom Sloboda, s prezimenom Pravda, s nadimkom Pravo na život i s floskulom Nezaobilazni suživot.

Sunce mi proljetno čelu prinosi žar a nad aromatičnim isparavanjem piva pitam se je li još i danas Markus strastveni pušač. Je li ostao pacifista. Ili samo utopista. Kakvo je ubojito oružje smislio od papira i pera… i od teorije o tisućugodišnjem stabilnom društvu…

Odgovorit ću na to ako ga više ikada sretnem. Poteći ću na sve strane grada u potrazi za nekim stolom od teške ebanovine…

Ako ga tamo nađem. Ako ga još uvijek ima, ako ga ugledam bilo gdje i bilo kada, izaći ću kroz zagonetna ljudska vrata, dobaciti vozaču u vrevi gradskoj, ali i vozaču mog teglenja u neizvjesnost: Ima izać’!

Možda ćemo se zagrliti ostacima razuma, uspomenama i, nedajbože, amputiranim rukama. Upoznam li njegovo  najavljivano djelo  –  ono prijeratno, planiranō, djelo kojeg je nagovještavao, s kojim je trebao izaći kao budući pobjednik posvemašnje ratne kataklizmičke nemani – čut ćete kako grmi Opomena, kako njegove spisateljske mogućnosti lome krhke grane ratnog graktanja, zaumnog okusa sreće.

Ali, čut ćete još nešto – tjeskobno će kišiti nad balkanskim izgubljenim očekivanjima.

Sunce proljetno čelu prinosi žar pa prolaznici Oštećenom, Nepovjerljivom, Izgubljenom, Dezorijentiranom brzo okreću leđa… sa komentarom:

– Slijep, a slikā prizore s otrovnim isparenjima…

Šutim na primjedbe, jer govori vrijeme, godine peku zanat neophodnosti cikličnog međusobnog (na umu neosnovanog) uništavanja… poštivajući ljudske propise.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments