piše: Mirko Popović
I u svom petnaestom ljetu dojam djevojčice ostavljala je branjem bijelih cvjetova po parkovima, skupljanjem razglednica kroz koje dugo u noć je zamišljala daleke gradove.
Nemirom rukū rasplićući kikice iz pramenja kose, izvijajući se potom pred ogledalima govorila je o ljepoti vjetra dok pleše u travama i osluškivala kako mi srce napaja drhtaj.
Ponekad sam poželio ostati sjenka među njenim bijelim cvjetovima i zaspati u zaboravljenim željama nevidljiva jastuka.
Da li je svugdje na svijetu rat, ili je Bog samo nas zaboravio, pitale su njene oči zastajući mi na čelu na kome je protok vremena ispisivao četrdesetu, a ja sam ispijao njenu nestalnu žeđ za isticanjem grudî ispod tanke crvene majice iznošene u katakombama, u prašnjavim i mračnim podrumima ratom razorena grada.
Padala je tobože po klizavom snijegu i čekala spas u mojoj pruženoj ruci, a u njenoj kosi boje kestena topile se pahulje. Onda bi iznenada potrčala niz ulicu zastajući slučajno pod mojim prozorom. Rasplitala je kosu vjetru i kišnim kapima nudeći im tajanstvo milovanja. Iz daljine sam slušao kako joj tijelo būbri.
Negdje u meni skrivene ostale su njene prve kiše, miris asfalta nad kojim su rasli drvoredi i ples njenih razglednica. Jednu je ostavila u mome džepu. Za uspomenu, rekla je u našem južnom kvartu s koga ju je pokupio daleki san.
I pitanje je ostalo: hoće li se nekada sjećati mostova ispod kojih je rijeka odnosila njene čežnje i molitve: Zašto? Zašto ne bi …?
Meni je četrdeset, govorio sam. Iris, hladno je, čeka te topli čaj. I majka. Potom svijet, daleki svijet. I nova priča.
Na te riječi pružila je promrzle ruke prema meni. Na moje obraze nosila je svoj prvi, topli poljubac. Onda je nešto nerazumljivo progovorila njena suza, svjetlucava pod sjajem daleke zvijezde, i usne su joj šaptale nešto zarobljeno u želji nevinih godina …