piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Nešto nam i nisu bili previše zabavni sami lokalni izbori. Predizborno vrijeme nam je dan za danom, nudilo daleko bolje performanse i predstave, makar se uglavnom radilo o monodramskim uradcima.
Žao mi onih silnih stabala posječenih radi papira za letke. Ima jedan kandidat ovdje, samo što mu sliku u novčaniku ne nosim, toliko su mu ažurne bile mlađahne izborne pomagačice. Ali, nije mu pomoglo, kao ni mnogim drugima.
Od programa nisam zapamtila ništa. Čini mi se da je svaki program podgrijano jelo proteklih izbora, samo se odstranilo ono što je eventualno zagorjelo prošli put. A to su uglavnom bili kandidati, ponajviše kandidatkinje. Od dva zla, kako bi rekao narod, izabralo se veće ili manje, zavisi kako se gleda. A većina kandidata -marioneta, nakon izbora se bešumno potopila. Ljudi nisu imali volje za njih.
Narod je izabrao što je izabrao. Umoran i željan ikakve sigurnosti u svojoj svakodnevnici bez revolucionarnih parola i noviteta (koji se nisu ni nudili), besparica im odnijela sav apetit za to. Pojedinima ni revijalni stil otvaranja građevina i postavljanja spomenika dan za danom nije donijelo dovoljno glasova, iako su čak postavili osiguranje oko spomenika da se ne polakome oni koji skupljaju raznu sirovinu za preprodaju.
Ovome potonjem dajem isto plusić iz zalaganja, postavio je nove norme za govorništvo, jednim potezom odradio vrhunsku reklamu za mesnu industriju i brandirao grad kao vlastitu gostionicu. Multitalent, nema dvojbe! Bolna svijest svih birača …prvo na vrhu treba počistiti da bi svi imali jednake mogućnosti u ovoj državi, bez obzira na lokalne moćnike.
Da ne bi ipak nedostajalo spektakla proteklih dana, potrudili su se djelatnici naše jedine zrakoplovne kompanije koji su svom silom izgurali svoj višednevni štrajk i dali do znanja da se uspio srozati i taj iznimno poželjan poslodavac, nekada sinonim za uspješnost i modernost.
U mjestu gdje sam odrasla, raditi u zrakoplovnoj luci, bio je nedostižan san svakog prvorođenca. Mnogo mjesta ispod se nalazilo radno mjesto u općini, ali je ona uvijek bila sinonim za suhoparnost naspram mondenosti koju su prizivala staklena “schieber vrata” zračne luke pa je to bilo onda dovoljno dobro za drugorođene.
Jadne stjuardesice viču na sav glas jer im nosići cure i nožice se lede zbog katastrofalnih radnih uvjeta i mizernih tri tisuće kuna plaće, a nikoga nije briga.
Sve ove koji se bore za svoja prava podržavam jer će sigurno biti istine u korijenima te borbe, ali ne podržavam ono silno razvlačenje multicifrastih plaća od članova uprave i inih koje nam mediji stalno nabijaju na nos. U uvjetima teške oskudice i besperspektivnosti, moru nezaposlenih ljudi iz svakog medija iskače trideset, četrdeset, pedeset tisuća kuna…
Pa, prestanite ..netko im je iz svoje foteljice te plaće dozvolio i dodijelio, kao što je onomad netko odobrio sve ovo što nas je povuklo do dna Marijanske brazde i parkiralo u slijepoj ulici bez parkirnog sata.
Kod nas se ionako uzrok svakoj lošoj situaciji može iz neke biblijske priče preslikati, ili je riječ o GRAMZIVOSTI ili nečijoj POHLEPI, ili u najbenignijem slučaju o protuusluzi.
I prestanite trošiti medijski prostor na klaunove, umjesto na stvarne probleme , nije ni čudo što smo tako anemični i bez euforije za ičim, kada političke ikone šeću sa fetom pršuta na čelu i time prodaju minute emitiranja, odnosno novinski prostor koji se idućeg dana boldiranim natpisima naslađuje „padom“ te iste osobe.
Da bi neka veličina odjednom pala, mora prije svega biti veličina.