piše: Mirko Popović
Zavisno od treperenja kapljice formirane topljenjem snijega pod prvim proljetnim zrakama sunca, kapljicē kroz koju tupo gleda dok se ona viseći u gornjem dijelu prozorskog okna lagano uvećava – slika fasade susjedne stare kuće mijenja boje, oblik hrapavosti, veličinu i udaljenost u osjetu njegova vida.
Eho onoga što je zadnje čuo dok je Julija sinoć najljepšim glasom na svijetu čitala vratio mu se u najčistijim nijansama:
…u dnu toga krša zadesila
ih je tihost krajolika i ne mogaše
se načuditi nagledati naslušati…
Ni mučnina, koja ga je znatno poštedjela ranijeg intenzivnog razdiranja, ni jedini vidik koji se prostirao iza prozora kao dio sive, ispucale fasade preko puta – nije ostavila mjesta ni tračka bistrine u njegovom umu i očima. Pa su, poluotvorene, jedino u mogućnosti odašiljati mutno i nečitko izdanje sređenih misli, ponajprije o tome gdje se zapravo nalazi.
Ni ne pomišlja na to je li netko nevidljiv zadržao zagonetan pogled na njemu dok s prozorskim okvirom tvori neobičnu sliku nepomično zagledan u samo njemu vidljiv biserni prah jutarnjih zraka.
S vremena na vrijeme u njemu oživljavaju nepoznati obrisi ljudî u bijelom, pa njihovo za njega nelogično promicanje među svijetloplavim zidovima i primicanje bolničkom bijelom krevetu. Krevetu s kojega u trenutcima izlaska iz nekakvog polusvjesnog stanja u krošnji drveta pod prozorom registrira dživdžanje vrabaca.
– Primiču se…! – mrmlja i stenje, kao da oprezno, sa strahom gleda u pravcu odakle po njemu sipi ptičji cvrkut. Ne vidi ih, tek jedan profil, bijel i nasmijan lebdi nad njim… pa nestaje s vjetrom umirući u melodiji koja mu protječe krvotokom.
U općoj šutnji nešto ga poistovjećuje sa šumorom lišća u udaljenoj krošnji jablana. Pa mu namrgođenost oštri pore na čelu dok se u njemu urušava neznana simfonija.
Ispruža ruke prema silueti koja upravo nestaje sa slike. Zove je, ne čuje svoj glas, niti vidi njeno okretanje.
Zna da je to Julija, ali ga trenutno izdaje snaga usredsređenosti pa ne čuje puls njene strpljivosti uvijek bez ostatka posvećene samo njemu.
Mučna ga turobnost udaljuje od drukčijeg razmišljanja o njenoj brižnosti i u njoj utjelovljenē sakupljačice zvijezda za zajedničke snove. Bračne snove, govorio je ne opravdavajući mišljenje brzopletih i sveznajućih avangardista, kako ih je nazivao, prema kojima će se nestankom institucije braka čovječanstvo osloboditi suvišnih okova …i eruptirati u sasvim novi, prihvatljiviji i racionalniji svijet.
U daljini dugo gleda ogromne smetove snijega, ali ne nalazi razloga za to.
Je li ga Julija zovnula? Ma ne. Ona spava. Ona uvijek spava, a ja …
Trgne se pokušajem shvaćanja stanja buđenja.
Prvi je otvorio oči. Julija je to znala prateći ga pogledom kako već korača iza otvorena prozora prema sjeveru. Sam.
Nasmijala se zbog nekih razbacanih krpica koje su sličile ostacima sna. Okrećući se u pravcu maloga sata na noćnom ormariću rekla je: Pet i pedeset. To joj sada ne znači ništa, kao ni razglednice nekada davno zalijepljene na starom ormaru.
Ipak, nehotice zadrži pogled na tom mozaiku i bezglasno izgovori: Mostar, Frankfurt, Zelengora …Ljubljana, Venecija …Makarska. Orebić sedamdeset pete.
Prvi je otvorio oči. I nepomično dubio modrinu jutarnjeg plavila. Korakom košute šuljajuće se u njegove misli… budila se.
– Gledaš laste. Stigle su. Uvijek se vraćaju. U krugu krug… – govorila je više za sebe.
Kao da je u njenim očima pročitao polušapat koji je prostrujao oko njega. Pa se neartikulirano oglasio… gledajući u nepostojeće:
– Sve se vraća, i ponavlja, – romorio je kao zimska kiša. – Ponovno imamo proljeće. Otvori mu vrata. Nek putuje kroz nas… I mi ćemo krenuti. Jesmo li dovoljno putovali? Ili su možda samo putovali dani kroz nas i u nama. Ti si uvijek čekala mene, ja sam čekao tebe… Onda bi na naša vrata vremena stizalo još jedno proljeće. Hej, jesmo li postojali mi…?
Gotovo ništa nije razumjela. Gledala je kako nisko nad obzorjem blijedi mjesečev srp. Vjerovala je da to Severin pokušava prepričati san u kom osvojiti kuša brzace i virove iz mladosti, ili samo mumlja budeći se sa čestim stanjem mučnine i karakterističnog umora.
Sad je šutio. Kao da ispraća neke bijele zime. Na daleke, neznane adrese…
A ona je gledala kako njegove misli, poluartikuliran glas, gotovo halucinantne ostatke sna i nečitke refleksije zapljuskuju latice jutra, one sa srebrenim cvjetovima što su iza prozora mjesečarili cijelu noć, pa mazno prostrujala oko njega:
– Hej, pet je i… evo skoro šest. Čuješ li sat, ne povlači se u oklop, uberi kao nekad stručak jutarnjeg povjetarca i s prvom lastom nad uokviri nas u pjesmu, onu moju, proljetnu:
Još me budî
još miriše
ona travka
ona gora …