ŽIVJETI ŽIVOT BOEMA

Beograd …impresije s putovanja, 3. dio
tekst i foto: Marija Kukić
Ne bih baš mogla reći da sam zaljubljenik u vodu, ali ljepota i veličina rijeka opjevanih u našoj himni, izazivale su svaki dio moga bića.

Željela sam okušati  čar večernje vožnje brodom po njima …

Jedva smo prijateljice i ja pronašle mjesto gdje smo se trebale ukrcati. Bile smo „knap“ s vremenom, malo zbog kasnog polaska iz stana, malo zbog čekanja autobusa, ali najviše zato jer nismo posve točno znale locirati mjesto ukrcaja.

Jurcale smo od jednog parkića do drugoga, od jedne livade do druge tražeći mjesto gdje je brod usidren. A kada smo konačno bile vrlo, vrlo blizu, prošlo je vrijeme polaska broda.

„O, Bože, koliko vožnje, presjedanja, jurnjave, znoja, strepnje! Zar je sve ovo bilo uzalud?“

No, ljudi s brodice nisu na nas zaboravili. Nazvali su mobitelom da vide hoćemo li doći, a potom su nas oko petnaest minuta sačekali.

Vožnja brodom bila je pravo uživanje. Brod je bio krcat putnicima. Čuli su se mnogi strani jezici, svi su bili vrlo veseli i razdragani. Neki su pjevali, poneki se častili slanim ili slatkim palačinkama, a mi smo svoj gubitak energije potrošene u jurnjavi nadoknađivale vodom.

Brod je nečujno, tiho, nježno klizio površinom mirne rijeke. Vozeći se, gledale smo mnoge brodice usidrene ili ploveće, restorane na vodi, velike kruzere,  Kalemegdan, mostove koji spajaju dvije obale i dva dijela grada i po kojima jure vozila.

Rijekom su plivale patke i riječni galebovi te je ona i dom mnogim pernatim stanovnicima.

Vozili smo se dalje sve do rukavca Dunava – Dunavca, a zatim je uslijedio povratak. Vožnja je trajala oko sat i po, a prošla je u trenu.

Vrlo zanimljivo mjesto je ušće Save u Dunav. To mjesto obilježeno je vidljivom linijom i podijeljeno u 2 dijela. Sava je svjetlija, zelena ili plava, a Dunav smeđ. Razlika boja stvara oku vidljivu  liniju razgraničenja  duž cijelog ušća.

Mjesto gdje se ljube  ove dvije rijeke obilježeno je plutajućim znakom. Voda je na lijevoj strani mutna i smeđa, a na desnoj bistra, zelenkasta ili plava.

Nakon uživanja na brodu krenule smo javnim prijevozom prema starom dijelu grada, prema boemskoj četvrti  u centru grada Skadarliji. To je slabo osvijetljena ulica popločena kaldrmom koja je zbog opasnosti kasnije zalivena betonom. Potječe iz turskog doba, a nastala je prije 1720. godine.

Zašto je ona boemska?

Početkom 20. stoljeća u njoj su zbog blizine kazališta stanovali uglavnom glumci, ali i drugi umjetnici; poete, prozaisti, slikari, glazbenici …

Svoj pravi život ulica živi noću. Puna je restorana koji nude domaću tradicionalnu kuhinju. Tu je mnoštvo art – galerija, kafića, slastičarnica … Svaki restoran ima svoju  živu glazbu. Svaki sastav svira i pjeva svoj repertoar.

Pitala sam se; „Kako oni ne smetaju jedan drugome budući da se nalaze jedan uz drugoga?“

Srele smo djevojke koje prodaju cvijeće, gatare koje „proriču“ sudbinu, glumce koji izvode na otvorenom monodrame, slikare koji na licu mjesta slikaju …

Mnoštvo je golubova, cvijeća, klupa na kojima čovjek može malo odmoriti umorne noge.

Mene su se ipak najviše dojmili nestvarni, iscrtani zidovi MURALI. Mural ( španjolski ) je slika urađena na stropu, zidu ili na nekoj drugoj zidanoj površini i ima sve odlike jedne kompletne slike.

I nas tri smo te večeri živjele poput boema. Do kasno u noć divile smo se životu mračne gradske ulice, ali moralo se poći! Ujutro nas je čekao povratak kućama.

I što reći? Bilo je prelijepo!

A ljudi? Bili su vrlo srdačni i topli. Pozvane smo na jedan sastanak planinara ( Ana i Neda su planinarke ), ali od „silnoga posla“  na njega nismo stigle.

Pet dana u Beogradu prošlo je kao pet sati. Ili možda pet minuta?! S

ve je bilo krasno i nezaboravno. Puno toga bi se još dalo napisati …

Ali eto, ipak je meni  najprivlačnije i najzanimljivije bilo samo na tren uživjeti  se u život boema.

Makar to bilo samo nekoliko kratkih trenutaka.