OD OHLAĐENE JUHE DO PREGORJELOG MESA

tekst: Marija Kukić
foto: arhiva Hrvatskoga glasa Berlin
Sigurno je svima poznat onaj čudesni osjećaj iščekivanja kada znaš da će ti netko doći, ali ne znaš kada.

„Doći ću! Sigurno ću doći. Sve ovisi o ujaku i o tome kada će nas pustiti da idemo.“

Ujak! Sigurno će ih zadržati što duže bude mogao jer i on ih vrlo rijetko viđa. Eto, tako nekako, za vrijeme njihovog godišnjeg odmora na Jadranu. Cijelo prijepodne i dio podneva osjećala sam se kao na trnju. Ni jedan automobil nije mogao proći ulicom, a da nisam virkala iza zavjese. Možda su ovo upravo oni?

Vrijeme je prolazilo brzinom puževog hoda, a ja sam još uvijek čekala i – virkala. Negdje poslije trinaest sati automobil berlinskih registarskih tablica konačno je stao pred mojom kapijom. Prepoznajem odmah našu glavnu urednicu Sonju i njenog supruga Branka.

Srce veliko do Berlina preplavljeno toplinom i emocijama. Srdačan i topao susret.

Uz priču, žesticu i kavu dobrodošlice, zaboravismo na ručak koji je čekao. Juha se u zdjeli (o)hladila, meso pregorjelo, krumpir prepekao i otvrdnuo. O ostalom dijelu menija moglo bi se također ponešto napisati. Najbolje su bile slane kiflice i buhtle s orasima.

Mislim da nitko nije zamjerio. Sve ovo nije vrijedno spomena, ako se uzme u obzir da su se sastali dragi prijatelji koji se rijetko vide i uvijek si imaju ponešto reći.

Bilo je kratko, ali – slatko! Hvala vam Sonja i Branko jer ste unijeli radost u moj život! Hvala i vama, djeco moja, jer ste mi , ovako usporenoj, svesrdno pomagali!

Sretan vam povratak u Berlin i do viđenja idućeg ljeta!