OBRISATI SVAKU SUZU

piše: Marija Kukić

Na vlatima nježnih mekih travki, na nejakim laticama prvog procvalog proljetnog cvijeća sjaje se i zrcale biserne suze pod tek probuđenim zrakama Sunca. Čini se da je mala vila Kosjenka razbacala po tratini sve čarobne bisere koje je sobom ponijela na Zemlju. Ti biseri rasuti posvuda, jutarnja su rosa koja se sjaji i  blješti u naručju Sunčevih zraka. Tako čiste, tako sjajne, tako nevine poput suza koje teku, teku, teku…niz čovjekovo lice! Tko zna! Možda to i jesu nečije suze?

Koja majka neće od sreće zaplakati kada prvi puta u naručje primi svoje novorođenče? Koji roditelj neće pustiti izdajničku suzu kada vidi oko sebe svoje najmilije odjevene plaštem sreće i zadovoljstva?…Oni liju suze radosnice, suze koje umivaju razdragana im lica i miluju ih svojom čistoćom.

„Suze radosnice su poput ljetne kiše probijene Sunčevim zrakama.“   (H. Ballou)

Koje dijete neće zaplakati kada mu se dogodi nešto ružno? Ili kada mu se ne ispuni neka neobična želja? Često će zbog beznačajnih, nevažnih stvari plakati neutješno, jecat će, umivati obraščiće gustim potokom suza. Lijevat će krokodilske suze.

Koji čovjek neće zaplakati kada  u vječni beskraj  otputuje mila mu i draga osoba? Tada će  u svojoj tuzi i samoći  prolijevati suze žalosnice.

Kada roditelji gledaju svoje dijete koje je nesretno i tužno, što će učiniti nego lijevati gorke suze? Molit će Boga da njegovom djetetu podari bar zraku svjetlosti i bar prstohvat sreće.

U čovjekovom životu podosta je suza. O suzama su napisane i mnoge pjesme. Prolivene su suze za  zagorske brege, prolijeva ih i  sin razmetni, liju ih i plave oči, isplakano je sedam suza koje su još uvijek tople. One mogu biti suze od kristala, mogu doći kada nikog nema, mogu doći kad je čovjek sam…

„Suze su otopljeni led iz duše.“   (H. Hesse)

Mogu biti  radosnice i žalosnice, mogu biti i isplakane, ali i neisplakane. Najviše bole neisplakane suze, ali i one koje čovjek mora isplakati u svojoj samoći.  Jer kada je čovjek sam, kome će reći:

„Obriši suzu, generacijo! Obriši suzu mama! Obriši mi, dragi, suzu!“   

U samoći svoga doma, uz drhtaj srca, uz jecaj u duši, neće nikoga biti u blizini da ih obriše. Morat će ih obrisati sam i nitko neće moći osjetiti koliko je veliko  i teško njegovo breme.

Mnogo je suza u čovjekovom životu isplakano. Toliko ih je puno da se nisu imale kamo smjestiti.

Sve suze radosnice prolile su se po vlatima svježe umivene trave, po mirisnim laticama raznobojnih cvjetova, po zazelenjelim listovima grmlja i drveća… Tu stoje, zrcale se na jutarnjem Suncu i blješte obgrljene Sunčevim zrakama. Svi im se dive, raduju se tim sjajnim lopticama, tim suzama bisernim.

A suze žalosnice? One su se uvukle u nutrinu ljudskog srca, u modrinu ljudskog oka. Tamo čame u tuzi i čekaju čas da ih netko dotakne, obriše, da ih netko posuši i pomiluje svojom  ljubavlju, dobrotom, toplinom, a ponajviše razumijevanjem i suosjećanjem. Kada se to dogodi, i one će se  poletjeti do tratine gdje će sjajiti i blistati na rosi pomilovane zrakama Sunca, te postati čarobni biseri male, ali dobre i plemenite vile Kosjenke.

Veliki Gandhi je kao moto života uzeo misao: „Obrisati svaku suzu sa svakog oka!“

Neko to bude i moto našega života! Ne dozvolimo da postanemo imuni na nečije suze nego ih nježno obrišimo, ako ne rukom, a ono riječima topline, suosjećanja, razumijevanja…