piše: Sonja Breljak
Berlin/ -Vi ste naši šampioni, poručuju brojni koji čekaju i dočekuju u Zagrebu hrvatsku nacionalnu nogometnu reprezentaciju, unatoč izgubljenom susretu u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, izvještavaju njemački mediji. Uistinu, fascinantne scene iz Zagreba, prelijepe slike i lica sretnih ljudi, puka, navijač, igrača, trenera. Hrvati su kao heroje, junake, pobjednike i prvake, dočekali svoje prvo srebro zlatnoga sjaja. Prvotnu, nedjeljnu tugu i ponos, zamijenili su radost i ponos.
Nedjeljni, kao i svi prethodni susreti pratio se kako u Hrvatskoj, tako i među Hrvatima širom svijeta. Svatko je pronašao neko svoje omiljeno mjesto i krug ljudi gdje prati, navija, bodri, strepi, nada se, raduje.
A nakon prolaska četvrtfinala i polufinala, teških susreta s domaćinom Rusijom i ekipom Engleske, velika su, i sasvim opravdano, pozitivna iščekivanja pred susret s Francuzima.
U to nedjeljno popodne, vozimo se ulicama glavnog njemačkog grada, na putu smo ka crkvi svetog Bonifacija, k redovitoj nedjeljno misi na hrvatskom jeziku. Na jednom od pješačkih prijelaza nama je crkveno svjetlo. Do nas biciklist, sredovječni gospodin. Iznenada, pokuca na naš prozor i pokaza da spustimo staklo. Zbunjeno otvaram, očekujući neku primjedbu oko automobila. A nepoznati gospodin razvuče osmije, pokaza na hrvatsku zastavu na našem automobilu te veli: Bit ćete svjetski prvaci! Zahvalismo, nasmijasmo, ugodno iznenađeni.A istina bilo je takvog reagiranja Nijemaca s kojima radim ili se poznajem, i prethodnih dana, pitali su, hvalili, slali dobre želje.
Na korama crkve svetog Bonifacija, čeka me zbor s kojim sam zajedno više od dvadeset godina. U tom nedjeljnom danu koji je vodio u susret finalnom susretu Francuske i Hrvatske, pjevamo prigodne, lijepe pjesme, pune duha, vjere i domoljublja. Pogled na puk u crkvi otkriva kako je veliki dio već odjenuo hrvatske crveno-bijele dresove, ponio zastave. Svi već spremni za navijanje i podrenje Vatrenih.
Berlinski Hrvati su pozorno pratili sve susrete hrvatske reprezentacije a u velikoj mjeri i sve susrete prvenstva. Neki su to činili u omiljenom kafiću ili restoranu, s prijateljima, neki doma u užem krugu a neki su finalni susret doživjeli i na fan maile, ispred Brandenburških vrata.
A, bilo je, bilo je…toliko je toga već napisano, zabilježeno za povijest i nogometa i Hrvatske. A, jesmo i navijali, smijali se, plakali, sve se emocije pomiješale: tuga, ponos…
Nije zamjeriti što su emocije savladale i neke sudionike. Pa, i nebo u Moskvi, pustilo je suze.
Za utjehu, susjedi Nijemci, šalju SMS, slika naših pri jednom od danih golova i u potpisu: – Kroatien ist Weltmeister der Herzen! /Hrvatska je prvak srca.
Kolege na poslu tješe (vele: pa vidi Njemačke kad je ispala), čestitaju. Počastim ih u to ime hrvatskim slasticama iz našeg Dalmatina.
I njemački mediji s puno naklonosti i poštovanja, pisali su i pišu o pokazanom i postignutom. Citiram: Šteta što nema nagrade za najangažiraniju, najsrčaniju i najmotiviraniju momčad. Tu nagradu, dobila bi sigurno Hrvatska.
Uistinu, srebro zlatnoga sjaja!