tekst i foto: Sonja Breljak
Bugojno-Makarska/ Svježe a sunčano bugojansko jutro. Promatram s balkona stana na šestom katu poznati krajolik, cestu prema Uskoplju. Vide se okolo Kalin i Rudina koji okružuju grad. Moj rodni grad.
Četvrtak je. Idemo na trg, ulicu u kojoj je nekad bilo gradsko korzu, onu istu kojom sam kao srednjoškolka na brzinu “proletjela” s prijateljicom, dva tri kruga, pa bjež´ kući dok roditelji nisu primjetili to zakašnjenje. Sad su tu cijelom dužinom stolovi i stolice obližnjih restorana i kafića, nema saobraćaja ali ni večernjih šetnji.
Sjedamo popiti kavu prije nego se zaputimo prema Kupresu, Šujici, Tomislavgradu …pa k moru, u Makarsku gdje nas očekuje ugodna soba kod gospođe Mire u ulici slikara Gojaka gdje smo niz godina redoviti gosti.
Dakle, sjedimo u sred Bugojna, sunce i povjetarac mi suše netom opranu kosu. Naručih kapučino i sunce kojeg sam željna pa se konobar smije: – Sad će sunce, narudžba primljena.
Par poznatih ljudi, pozdravi i tako to …pa otkud vi tako kasno …ništa se niste promjenili …i kako je gore ima li posla … i slične spike.
Mi smo ljudi s tri adrese u tri države, što nam je sve više previše, pa se zanimamo kako drugi žive, što rade s imovinom, kako se kreću cijene i tako to. Za stolom nam se pridružuje Zdravko Dujmović. Zdravko pjeva narodne pjesme i ovdje je prilično poznat. Pjeva po svadbama i veseljima ali putuje i na koncerte i svirke širom svijeta. Pjevao je i u Berlinu zajedno s Danijelom Martinović ali i u Kanadi, Americi …-Meni je ovdje najbolje. Ima se i kuća na moru, odem ali nekako kao tuđe, svugdje si došljak. Ovdje sam svoj na svome, tu rođen, poznajem ljude, oni mene, tu se najbolje osjećam, veli nam.
Došljak? Razmišljam, gdje se ja osjećam kao došljak i gdje se najbolje osjećam? Teška pitanja. Možda treba još putovati do odgovora.
Kratka priprema, baš sasvim kratka, ključ u vrata, stvari i mi u automobil pa pravac Kupres. E ljudi moji, ako želite doživjeti jedan izvanredan pogled, zaputite se jednom od Bugojna prema Kupresu. Koprivnica pa tunel …Kupreška vrata i eto vam širine i miline koju pogled ne stigne obuhvatiti, um pojmiti niti srce zagrliti…prelijepa Kupreška visoravan, otkosi trave, nova crkva na izlazu iz grada, ocvali čičak, miris, toplina svježina visoravni u kosi. Gdje to još ima? Na duže i detaljnije ćemo doći po povratku s mora, obećasmo sami sebi.
Tomislavgrad, Buško blato, karmel svetog Ilije, skretanja za Roško Polje, pa za Tijaricu …koliko je daleko …desetak kilometara do Tijarice …jednom ćemo stvarno skrenuti, zaključujemo dok ponavljamo tko je odakle od naših berlinskih poznanika.
Mijenja se krajolik, priroda …od visokog raslinja do onog niskog, do kamena ..eto ga more …otkri nam se prelijepi pogled …Makarska rivijera.
Pravo rečeno, nema gužve na koju smo navikli u sedmom i osmom mjesecu. Divota. Sad kad su djeca odrasla, nema te sile koja bi me natjerala ljetovati u vrijeme kad je najtoplije, najbučnije i najskuplje. Biram već sad na duže staze kraj osmog i početak devetog mjeseca.
Makarska. Više smo godina ljetovali u hotelu Biokovka dok su djeca bila još manja. Sad, prije koju godinu otkrismo ugodan smještaj s lijepim pogledom na more. Odatle, s terase na kojoj ćemo u rano jutro piti kavu i gledati svjetlucanje mora u daljini, i pišem ovaj tekst. Tiha je noć, nema komaraca niti mušica. Pravi pravcati mir okolo i u duši.
Upravo smo doživjeli ugodnu, ovu prvu večer. Susret s Kornelijom i Damirom Kozarićem, dragim prijateljima iz Berlina. Zajedno, na Kačićevom trgu poslušasmo koncert izvanredne klape Kampanel.
Već smo nabavili ulaznice za 10. jubilarni festival klapske pjesme koji je u ovaj petak u ljetnom kinu. Nastupit će deset klapa a i mi kao publika, sudjelujemo u dodjeli nagrade publike. Pokrovitelj ovog festivala je predsjednik Ivo Josipović.
Sigurno ću uživati. Još od djetinjstva u kojemu sam uvijek pjevala u raznim zborovima, osta mi slabost prema višeglasnom pjevanju. Kako je bilo opisat ću vam drugi dan. Čitat ćete o tome u subotu dok ja budem već na trajektu za Sumartin.
Ivo, Jadranka (Dorotić) …eto nas k vama oko podne!
“…Kupreška vrata i eto vam širine i miline koju pogled ne stigne obuhvatiti…” Ja bih dodala :” Ni duša ni srce to ne mogu zaboraviti.” I to je točno. Kada sam prvi puta prolazila tim putevima, sve mi je bilo novo, nepoznato, prelijepo, zadivljujuće… Ali taj pogled, ta ljepota krajolika, to čudesno lijepo djelo prirode, to je ona krasota koju čovjek trajno nosi u sjećanjima.Da, rijetko gdje se to može naći. I nikada se ne može zaboraviti.