BRAČANIN U BERLINU

Iz naše arhive ...objavljeno 15. srpnja 2010.

Priča o Ivi Dorotiću, dugogodišnjem sportskom izvjestitelju iz Berlina

tekst i foto: Sonja Breljak

–Ma suze mi potekle na oči kad sam vidio da naš šjor Ive ponovno piše!, rekao je izvjestitelj za Slobodnu Dalmaciju iz Koblenza, Jakov Vranković. A je,  eto, ima tomu koji tjedan, kako se Ivo Dorotić,  sportski isvjestitelj iz Berlina, istina, polako, ali svakim danom sve više i više, oporavlja nakon bolesti i teškog zdravstvenog stanja izazvanog  opasnom upalom pluća.

A da se s upalom pluća, nije šaliti, pokazao i ovaj slučaj kolege Dorotića.

Zajedno pribilježismo veliku pobjedu i  osvajanje titule njemačkog prvaka u futsalu od strane ekipe berlinske SD Croatije u Cottbusu, kad neposredno nakon toga, Ivo iznenada završi u bonici.

Stanje se dodatno pogoršalo pa liječnici bili prinuđeni bolesnika staviti u umjetnu komu koja je potrajala  i više tjedana.
I dok se Ivo borio s bolešću, njegovu sportsku i izvjestiteljsku  ulogu u odsutnosti su nadomještale  tri Gracije- Ivina supruga Jadranka, sestra Vinka i kćerka Zrinka. No, djelomični oporavak i izlazak iz bolnice uz redovite  fizikalne terapije, Ivo je iskoristio da ovom vrijednom ženskom triju, zahvali, uzme „olovku u ruke“ i napiše koji tekst o SD Croatiji i futsalu, njegovim omiljenim temama.

O Ivi Dorotiću i njegovoj,  tada maloj i mladoj obitelji, pisao je prije  skoro 40 godina, danas već pokojni, poznati splitski novinar, Joško Frančeski.
Reportažom iz Berlina i opisom  života ove hrvatske, iseljeničke obitelji, svojevremeno je, s početka sedamdesetih godina, Frančeski na taj način, približio dijasporu čitateljima  doma.
Taj primjerak teksta objavljenog u Nedjeljnoj  Dalmaciji, Ivo  Dorotić pažljivo čuva i o detaljima iz teksta i  iseljeničkim počecima njegove obitelji, vrlo rado i danas pripovijeda.

– Bio je osmi mjesec 1968. kad smo trebali ići za Njemačku ali tad avioni nisu letjeli, bila ona poznata situacija s Češkom. Onda smo  išli početkom devetog mjeseca 1968. vlakom iz Splita do Zagreba a onda autobusom. Imao sam ja i 1965. godine ponude da odem pa nisam prihvatio a onda sam otišao 1968. jer mi je ta sva situacija doli bila dosadila, zvali me na saslušanje i po više puta na Katalinićev brijeg, kaže Ivo dok zajedno sa suprugom Jadrankom s kojom živi u novoj kući kćerke Zrinke, nadomak jezeru Wannsee u prelijepom, novosagrađenom  predgrađu metropole, prebire po uspomenama.

– Znaš, Jadranku sam sreo ovako: Iša radit prvi radni dan i u povratku sretnem Jadranku, zagrlimo se kao da smo se stotinu godina znali. Poslije, hoćemo iz automata izvaditi dvije gume za žvakanja a  dobijemo- dva prstena! Sudbina, što li?!
-Počeli smo u istoj firmi, u „Lorenzu“ a ja onda nastavio kod IBM –a i ostao više od dvadeset godina, na popravkama i testiranju pisaćih strojeva,  sve do mirovine  1.4. 1994. godine.

Obitelj  Dorotić svojevremeno je  najprije uvećao Domagoj  koji danas ima 40 godina,  Zrinka  ima 37 i Tiho 26.  – Imamo i unuka Luku, 12 godina, koji ovih dana kad mu baka Jadranka kaže da pripazi malo dida, odgovara:- Hoću ali za 50 eura na dan!
– E pametan mali, govori kroz smijeh  Ivo i lagano  prelazi na njegovu najdražu temu- sport!

– Sportom sam se uvijek bavio. Položio sam za sudca s nepunih 19 godina. U Berlinu sam igrao nogomet u Sternu a suditi nisam ovdje mogao dok nisam jezik naučio i opet polagao za sudca. U jednoj godini sam sudio tri lige. Dugo sam sudio i  u  Oberligu koju su činile ekipe raznih tvrtki. Do 1968.  sam sudio tu a onda sam se malo povukao. Ponovno  sam se aktivirao kad se pojavila SD Croatia. Bio sam osamdesetih godina tajnik SD Croatije, dvije godine. Počeo je uskoro i uspon Croatije.

Tada me svojevremeno „pronašao“ Stipe Puđa preko pisama koja sam pisao za rubriku Tribina. Tada naša Slobodna nije imala inozemno izdanje. Kad je počelo inozemno izdanje izlaziti, Puđa me nazvao, bio je uporan, da napišem štogod o sportu. Najprije sam  tekstove slao njemu a onda poslije  Čvoroviću, koji je inače internacionalni majstor u šahu. To je bilo devedesetih godina. Ja sam uvijek  bio vezan za Croatiju, Bio sam svugdje s njima. Iša sam s  njima i u Hamburg a imao gips na nozi.

Jednom sam bio posjetiti Jadrankinog brata u Oslo. Kad tamo na jednoj utakmici -nemaju suca! Ja se prihvatim te uloge kad jedan gledatelj, poslije vidim, znamo se,  povika:-Ma šta ti Bračanin, radiš ovdje?! Sudio sam i u Srbiji kad sam bio u vojsci. Nisam nikad s ocem smio gledati utakmicu. Ja bih branio suce a oni su njemu bili najgori.

Ja sam inače rođen u Sumartinu, na Braču, u kući pored mora 1943. godine, pojašnjava Ivo čiji su preci prije više generacija, došli s Kupreške visoravni. Roditelji su se zvali Katica i Ratimir. Otac je bio kamenoklesar i s Brača nije nikuda htio. Bilo nas je četvero, još dvije sestre i pokojni brat., kaže Ivo.

Pa šta se to dogodilo u Cottbusu? -prekidamo Ivinu opširnu pripovjest.
-Croatia je postala prvak Njemačke, eto to se dogodilo, odgovara nasmijano Ivo, izvrdavajući s odgovorom o bolesti.

Ipak dodaje:-Ma ja sam i prije toga desetak dana vukao bolest, uzimao kapi, iša kod doktora koji  nije uočio upalu pluća. Bio sam zato dva mjeseca u bolnici, od toga tri tjedna u komi, onda još pet tjedana oporavka u klinici. Sad imam terapije, u otpusnom pismu stoji od 6 do 12 mjeseci radi oporavka mišića koji su od ležanja slabi, kaže Ivo koji ove godine radi bolesti ali i skorog rođenja još jednog unuka, ne ide na Brač prije devetog mjeseca.

–Sad je svakako pauza i u nogometu. Ekipa futsala u osmom mjesecu ide na europsko natjecanje na Cipar. Baš me je zvao voditelj futsal ekipe Slobodan Ćesić, zaželio brz oporavak i veli, „mogu ja i ovako ići s njima u Nikoziju“, kroz smijeh pripovjeda Ivo Dorotić, sretan da se „ženski trio“ koji ga je u pisanju mijenjao, vratio svojim svakodnevnim poslovima a on –sportu, Croatiji, računalu i Slobodnoj Dalmaciji!

P.S. Pripovjest o našem Ivi i nakon njegova oporavka od teške bolesti, pa i nakon prestanka suradnje sa Slobodnom Dalmacijom koja je baš te godine kad je gornji tekst nastao, zatvorila strane Hrvati u svijetu, ima srećom i svoj sportski i novinarski nastavak.

Naime, Ivo i dalje redovito prati susrete svoje Croatije. I o njima, na opće zadovoljstvo, isto tako redovito i iz prve ruke, izvještava  za naš Hrvatski glas Berlin.

SD Croatija nedavno izrazi svoju zahvalnost za Ivin rad, darujući mu za 70-ti rođendan priznanje i sportski dres s potpisima svih igrača prve momčadi.

A mi sa svakom objavom Ivinog teksta, iznova zahvaljujemo …pa i ovom prigodom …za njegov novinarski rad i izvještavanje za naš portal. Živio!