tekst i foto: Sonja Breljak
Bugojno-Slavonski Brod-Garčin-Osijek -Čepin-Valpovo/ Kad jednu godinu propustiš godišnji odmor, poput mene, nas, onda nikako da se zasitiš putovanja, novih, starih vidika, posjeta prijateljima, rodbini, suradnicima, poznanicima.
Vuče me želja vidjeti draga, poznata lica, čuti glas, pogledati gdje, kako žive, gdje su njihovi prvi, drugi svjetovi, kako provode svoje vrijeme.
Naš ovogodišnji odmor dijelimo u četiri pet dijelova. U dolasku smo u Zagrebu i okolici, onda kroz Bosnu do mora, u povratku opet kroz bosanske šume i planine, riječne kanjone …I evo nas na putu ka dragoj slavonskoj ravnici.
Posljednji puta, s početka ljeta prošle godine provedoh par dana na manifestaciji Đakovački vezovi s folklorom Hrvatske zajednice Berlin. Posjetih Slavonski Brod i tamošnju Fišijadu. Ma da ne pričam previše …nezaboravni dani.
Sad, evo nas na tim tragovima. Pa kako, kakve veze ti imaš sa slavonskim ravnicama, zapitat će čitatelji. Eh, prilične, ima tih mojih …ili mojih predaka ili mojih prijatelja … tragova posvuda.
Sjećam se vremena iz djetinjstva, naših odlazaka u slavonsku ravnicu. Bile su to sedamdesete. Stari, crni ćiro bi vozio s bugojanskog željezničkog kolodvora. O, tog uzbuđenja! Već bi se mama, brat i ja popeli na njegove stube, ćiro kreće uz dugi, prodoran zvižduk, izbacuje garav dim a otac koji ne putuje s nama već nam je pomogao unijeti stvari, iskače u posljednjem trenutku prije nego li vlak ubrza.
Pa sad …neka brzina to i nije bila ali eto, mene s tri ili četiri godine, tada uhvatio strah… kako će otac s vlaka?! Bijaše to putovanje baki i ujacima u Slavoniju, vrhunac mog dječjeg doživljaja. Klackali bi se cijeloga dana do povika:- Vrpolje!! A mi bi djeca uvijek dometnuli:- Tko nema kartu napolje!! Tu bi presjedali u drugi vlak do Osijeka, pa dalje …Velim, evo nas sad na tim tragovima …
Naravno, ništa nije isto kao nekada …meni nisu tri-četiri godine već …ajd dobro, da time ne zamaram čitatelje! 🙂
Ni starog ćire odavno više u Bugojnu, ni u Bosni nema, premda ne mogu sto posto potvrditi da se ovdje u odnosu na te godine u svemu drugom (ili bilo čemu) uznapredovalo. Ajd, neću sad ni o ratu, njegova doživljaja pun je srednji dio mog života.
Nema više ni roditelja …bolest ih odnijela, prekratko bijasmo skupa. Pa i brata je gorka, ratna sudbina odvela do drugog kontinenta …
Eto, kud bih sve mogla za tragovima…i do daleke Amerike. Ali neću, ne mogu još.
Mi jezdimo sad bosankim brdima što ih “kite gradovi stari”, bježimo od kišnih oblaka koji se nadvijaju nad skopaljskom kotlinom u kojoj leži moj rodni grad, pa pravac, ali sad ne ćirom već našim automobilom, granični prijelaz …
E, sad …tu je jedan problem. Mislila sam da je to granični prijelaz Bosanski Brod kad tamo u stvari je s ove strane Save -samo Brod. Ne poznajem dobro poslijeratnu bosansko-hercegovačku topografiju. Mi koji živimo vani uvijek nešto propustimo.
Ulazimo s druge strane granice u Slavonski Brod. Puno me toga veže za ovaj grad. Poznajem Savu, prepoznajem rodu na trgu, korzo, Tadiju, dragu Ivanu …E, tu popismo kavu s vrlo dobrim prijateljem i kolegom Željkom Muževićem, iz rubrike Divan skitnje, “najboljim bivšim prijateljem” mog najboljeg prijatelja, našeg dragog urednika Emila Cipara koji leži u osječkoj bolnici (ne daj se Emile, svi s Glasa smo u mislima uz tebe!), sretoh sasvim slučajno a srdačno i toplo i našu suradnicu Dariju iz rubrike Darijine priče …pa opet put pod noge.
U potrazi smo za ulicom Hanibala Lucića. U toj slavonskobrodskoj ulici živi teta Liza, naša berlinska sugrađanka, dopredsjednica Zavičajnog kluba “Brođani” i moja izvrsna prijateljica.
–Pa nije problem naći tu ulicu, veli i kolega Željko …malo lijevo, desno, Plavo polje i tako …eto vas.
– Ma bez brige, otpovrgavamo, imamo mi navigaciju.
Sad, takvo šta teško i navigacija može predvidjeti. Ulicu pronašli a broja nema pa nema. stigli smo do kraja (slijepe) ulice. Nema više kuća a broj nismo pronašli. Trebalo nam nešto vremena za shvatiti da ulicu naše Lize dijeli Berlinski zid …
Otkud sad!? Dobro, ne baš Berlinski zid ali ovu ulicu na dva dijela od kojih se iz jednog u drugi ne može automobilom, dijeli nadvožnjak koji vodi put bosanskohercegovačke granice. E, čuda!
Morali okolo kako bismo zagrlili Elizabetu i Vladu Kopić, naše drage koji već 45 godina žive u Berlinu a poneke dane (kao ove sad) provode i u Brodu. Teta Liza je iz malog Pariza, točnije, rođena u dijelu grada koji nosi naziv mali Pariz. Teta Liza je jedna hrabra, inteligentna, energična, temperamentna i iznad svega topla, otvorena i vrijedna osoba. Zanoćismo u njihovoj udobnoj kućici.
– Bijaše kao da sam došla doma, mami, velim na rastanku teta Lizi.
– To sam i htjela, kaže Liza.
Nikad ove dane neću zaboraviti.
-Pa gdje ste vi, bila je poruka na mom mobitelu. Bi već kasni sat pa Ivana Bitunjca, predsjednika Zavičajnog kluba Brođani i njegovu suprugu Baricu koji su se netom vratili iz Sinja gdje bijahu na Malu Gospu, sretosmo drugoga dana našeg boravka u Slavoniji. Posjetismo ih u Garčinu gdje u svojoj kući provode godišnji odmor. Ne bi puno vremena jer žurimo dragima ka Osijeku.
Lijepo kod Ivana, ugodno. Garčin je tipično, oveće slavonsko mjesto, ravnoga niza kuća, urednih okućnica. Lijepo je to, dugo, uređivao, dotjerivao i njegovao Ivan. Nije to lako s razdaljine od preko tisuću kilometara, zahtijeva to puno truda i sredstava.
Naši su iseljenici prve generacije u većini slučajeva svu svoju snagu ulagali u posao u njemačkim tvrtkama a svu nadu u budućnost i mirnu starost u četiri zida rodnoga kraja. Ispravno? Pogrešno? Tko bi to više znao i umio procijeniti ili suditi. Koliko je ljudskih sudbina toliko je i različitih mjera i mjerila, primjera i načina. Zaključujem: Kako god načinili, kako god odlučili, imat će to uvijek i dobre i manje dobre strane. Važno je biti sretan i zadovoljan pri tom.
Osijek, evo me u posjeti dvjema sestričnama. Marija i Daliborka, kćerke su mog ujaka, maminog brata Joze, jedinog mi živog rođaka s te strane. Obje rade u osječkom kliničkom centru. Vrlo smo bliske, otvorene. Veze traju još od djetinjstva i u vremenu kad su ljudi sve više otuđeni dobro smo tople odnose sačuvali. I to me raduje.
S kraja ovog uzbudljivog i emotivnog dana, ujaku i ujni u Valpovo idem kao doma, kao da me čekaju roditelji. I ja znam oni su ponosni na me. S radošću primaju, daju, uzimaju, sve …toplo u njihovom zagrljaju.
Mogli bismo moj suprug i ja obilaziti skoro sva slavonska mjesta, prijatelje, rođake u njima imamo oboje. Posjetismo ovom prigodom još i Široko polje jer zapazismo ispred kuće automobil suprugove rođake Marije koja inače živi u Dizingenu. Do druge mu rođakinje svratismo u Čepin, tu susretosmo Ljiljanu i Ljubicu i njihove obitelji …Kratki ali topli susreti koji služe da kasnija viđenja imaju osnovu, imaju podlogu, vezu …
Mogli smo posjetiti i Bizovac, Požegu, Višnjevac, Podgorač …Mogli smo obići poznate i drage i u Kutjevu, Karlovcu, Velikoj Gorici, prošetati do Bukovca …
Sad, mogli smo krenuti i s druge strane Lijepe naše pa stići do poznatih i dragih u Poreču, Rijeci, Zadru, Novom Vinodolskom, Vodicama …
Ovim tragovima …dogodine!
Vrijeme je sad od povratka …kući u Berlin.