TKO PALI I GASI SVIJEĆU

piše: Sonja Breljak
Berlin/ Kad sam proljetos putovala iz Berlina ka Zagrebu i dalje ka Slavonskom Brodu radi nagrade Grada koju su imali primiti ( i primili!) berlinski humanitarci iz Zavičajnog kluba Brođani, upoznah u autobusu jednu izvrsnu osobu uz koju mi vrijeme vožnje proteče, što bi se reklo “dok dlanom o dlan”.

Časna sestra Ivana, na putu je ka Osijeku. Ja otvorih svoje papire da pregledam tekst priređen za promociju knjige Emila Cipara koja me očekivala u Domu za stare u Brodu a časna otvorila svoje papire s spremljenim tekstom za prestojeće predavanje u Osijeku o čudotvornoj medaljici Majke Božje. Bilo zanimljivo razmijeniti iskustva, zaviriti u isječak jednog drugog, drukčijeg života jedne, u oblasti kojoj se posvetila, poput i mene same takve, vrlo aktivne žene.

Spomenuh se ovog slučajnog (eh, slučajnog!) susreta i Ivanina lika i na večernjoj misi, prošloga ponedjeljka, na blagdan Velike Gospe…

Na ovaj blagdan većinom crkvene klupe u Berlinu i nisu popunjene. Razlog: godišnji odmori koje Hrvati provode u starome kraju i vrlo rado ostaju upravo do iza Velike Gospe. Mi već godinama, kako nemamo školske djece koja provode odmore s nama, činimo to nešto kasnije (krajem kolovoza) pa smo na Veliku Gospu u Berlinu. A i dobro je tako, pa mora netko i na ovaj dan u crkvi zapjevati. Zaslužio je to lik Gospe, žene, majke.

Tako, nakon radnoga dana, doma na brzinu zgotovih objed dragima, pa put S-Bahna. U crkvu svetog Sebastiana stigoh nakon otpjevane ulazne pjesme. Priključih se na korama malenom dijelu članova našeg crkvenog zbora koji me dočekaše sa zahvalnošću.

Čitam kasnije kako su neki svećenici u Hrvatskoj na ovaj dan govorili o političkim temama. U Berlinu, mora se priznati -ne, tema propovijedi su -žene.

Prafraziram osnovne točke: Žena u ono neko vrijeme nije imala baš nikakva prava koja bi ju po bilo čemu stavljala u ravan s muškarcem. Ona je ta koja pali i gasi svijeću, moli za objedom. Privatni život je važniji od društvenoga. Ženi treba vratiti ulogu koja joj pripada u privatnom životu. Spominju se “žene majke” i “one koje se to boje biti”.

Kako, kako? Slušam cijeli kontekst propovijedi koja je i današnju, suvremenu ženu smjestila samo u privatnost doma i nigdje drugdje i sve se u meni buni. Cijeli jedan dio života kao odrezan. Moja mati je bila radnica od svoje četrnaeste godine i svojom društvenom ulogom skrbila je i o obitelji. Mene je život vodio ka studiju novinarstva, rat ka drugoj državi, moj poziv ka brojnim temama i susretu s brojnim ljudima, rad u njemačkoj državnoj službi ka novim pogledima …Sve je to dio mene koji me, uz onaj privatni, obiteljski, čini takvom kakva jesam. Osim toga, “svijeću” u našem domu već trideset izvanrednih godina, palimo i gasimo  suprug i ja (jer samo tako i može biti) -zajedno!

U crkvi na korama, za trajanja mise, tek ženski pjevači, mlada solistica studentica je teologije i germanistike, među čitačima je općenito  sve više žena a bome i među ministratima jer su nedjeljama dječaci zauzeti nogometom.

Dok traje propovijed, sjetih se  brojnih aktivnih žena iz raznih oblasti društvenog života, sjetih se i časne Ivane, teta Lize, majke, mojih kćeri, dragih poznatih lica žena koje su mi u puno čemu, uzorima.

–Želim vam reći kako se ne slažem s Vašom propovijedi, velim nakon mise u sakristiji mladom svećeniku koji će uskoro put Rima na dalje školovanje. I obrazlažem to nedostatkom u propovijedi ma i mrvice od cijele jedne oblasti moga života kao žene i drugih žena, onog društvenog dijela.

Mladi svećenik veli kako nije na temu tako gledao, kako ne može sve stati u jednu propovijed i kako je na koncu tako u Bibliji.

E, sad …to i je problem jer se na “temu” baš “tako” gleda. “Sve” mora stati u jednu propovijed. Točnije, suštinski “sve” mora stati u jednu propovijed. Bolje rečeno-stvar je, kao i u svakom govorništvu, u poanti.

I na koncu ovo: tako je u Bibliji …dođe kao točka na svaku  raspravu. Biblija je simbolična. Pa zaboga, u njoj nema niti to da je moja crkva danas jedna od najbogatijih institucija na svijetu a zasigurno niti to da svećenici vode moderan, suvremen, društveni, a počesto i politički život. Nema toga u Bibliji sigurno. Pa, po čemu je samo uloga žene tema koja se doslovce tumači  a sve drugo ima pravo na razvoj i osuvremenjavanje?

O ovim se stvarima nema gdje razgovarati. A bome, niti ih  pitati. Bacih pogled na razmišljanja pape Franje o ulozi žene u crkvi. Po tome da govori  o mogućem (tko zna!) uvođenju đakonata za žene, sudim kako su mu razmišljanja o temi i ulozi žene, ipak šira od onih koja imamo priliku slušati.

Za kraj, ponajviše me nakon večernje mise na veliku Gospu zbunilo to da skoro svi oni s kojima sam kasnije razgovarala, nisu uopće imali pojma o čemu se radilo u propovijedi.

Je li mojoj crkvi to draže od drukčijeg razmišljanja? Pa dolazilo ono i od jedne žene. Ili mislimo da će nam svima biti lakše ako temu otćutimo i nastavimo se pretvarati kako je u životu žene već dvije tisuće godina sve isto, nepromijenjeno. Ništa nova. Tek, doma palimo i gasimo svijeću. Ha?