NA SLIJEPOM KOLODVORU

piše: Marija Kukić
Zavičaj! Što je ljudima zavičaj?

Nekima je to gruda na kojoj su posijani i izniknuli, nekima tlo u koje su duboko pustili svoje korijene, nekima je to dio zemlje po kojemu sada hodaju. Neki pak imaju više zavičaja i sve ih vole jednakom ljubavlju. Neki  ljudi, putujući i seleći se iz kraja u kraj, ne znaju gdje im je pravi zavičaj.

Ma gdje god se čovjek nalazio, ma gdje god živio i radio, ne može a da se ne sjeti svog zavičaja. Zov zavičaja odzvanja u čovjeku i poziva ga da podraga  njegovo tlo. Uvijek čovjek  osjeća toplinu u srcu, treptaj u tijelu, čežnju i želju da ga makar na trenutak posjeti.

I njih dvojica, Vinko i Martin, poželjeli su posjetiti i pozdraviti staze svoga djetinjstva. Bila je to  rodna im hercegovačka zemlja. U ta daleka prošla vremena putovati su mogli jedino vlakom, najprije do Broda, a potom  cijelom Bosnom i Hercegovinom  gotovo do samog odredišta. A dalje? Snalazi se kako znaš i umiješ!

Trebalo je presjedati nekoliko puta. Na polaznoj stanici u Pleternici vlakovi su bili vrlo rijetki i u isto vrijeme kretali su se u oba smjera. Jedan je vozio prema Novoj Kapeli, drugi prema Velikoj gdje je i završavao svoj put.

Budući da su Vinko i Martin bili vrlo uzbuđeni zbog putovanja, a usput su malo više potegli iz boce, sjeli su oni u vlak koji vozi u suprotnom smjeru, prema Velikoj. Čim su sjeli u vagon, izvadili oni svoju klopu i svoje piće i sve to odmah „potamanili“.

Kada je vlak stao, provirili oni kroz prozor da vide gdje se nalaze. Umjesto željene postaje, nađoše se na „slijepoj“ gdje vlakovi završavaju svoj put, a potom se prema ustaljenom voznom redu vraćaju nazad. I to vrlo rijetko.

Što sada? Hranu pojeli, piće popili, sjede u vagonu na „slijepom kolodvoru“, a pred njima je dugo putovanje u zavičaj? Što bi bilo najpametnije učiniti?

Sjede njih dvojica, čekaju da se vlak pokrene, da se vrate do polazne stanice, a zatim da ulove onaj koji  će ih odvesti željenom cilju. Dobro, vremena imaju, uzeli su nekoliko dana godišnjega, ali hrane ni pića više nemaju. Kako utažiti glad? Još veći problem je kako nakvasiti grlo da im se „ne osuši“. Kada uhvatiti sljedeći vlak?

Dok su oni tako dubokoumno razmišljali, prisjeti se Vinko da se i na stanici može nešto kupiti. Čekajući vlak na kojega su morali presjesti, Vinko se uputi u kolodvorski restoran u nakani da riješi njihov „gorući“ problem. Došavši do šanka upita konobaricu:

„Što ima za pojesti?“

„Dvije kutije Zdenka sira i  osam kuhanih jaja.“

„Daj sve!“

Žena je ostala bez teksta. Donijela im je sir i jaja. No, njima to nije bilo dosta.

„Imaš li još što?“ upita Vinko.

„Nemam ništa zgotovljenoga, ali imam još jaja koja mogu na brzinu skuhati.“

„Koliko?“

„Trideset komada. Koliko da vam skuham?“

„Daj sve!“

Sa čuđenjem i nevjericom pogleda žena njih dvojicu i bez pogovora stavi jaja kuhati. Što je pri tome mislila, to samo ona zna.

Smazaše  Vinko i Martin sva skuhana jaja. Gutali su ih cijela, bez žvakanja. Kad su sva jaja progutali, upita Vinko konobaricu:

„Što imaš za piti?“

„Imam četiri boce vina i nekoliko boca mineralne,“ odgovori žena.

„Daj sve!“

Ubrzo je naišao vlak i oni su nastavili putovanje.

Mislite da su uživali u putovanju!? O, ne! Ni slučajno!

Kuhana jaja i vino učinili su svoje. S grčevima u trbuhu i mučnini u želudcu više vremena proveli su u nužniku nego u vagonu. Jedva su čekali posljednju postaju da se mogu iskrcati i nadisati malo svježeg zraka, ljekovitog zraka rodnog im zavičaja.

Što na kraju reći?

Vinku i Martinu nitko ni u snu nije smio spomenuti kuhana jaja jer,  kako su sami kasnije priznali,  već sam spomen tog prehrambenog artikla u njima je izazivao mučninu.

E, da! Ne spada li Neumjerenost u jelu i piću u jedan od 7 glavnih grijeha? Na njihovom primjeru vidimo da je uistinu tako.

Toliko željeni posjet rodnom zavičaju platili su visokom cijenom. I nezaboravnim sjećanjem na vlak koji ih je vozio u pogrešnom smjeru kao i na gomilu tvrdo kuhanih jaja.