VRAĆAM SE KUTJEVO TEBI

 Mala zemlja velikih ljepota …3. dio/ s putovanja u Crnu Goru

tekst i foto: Marija Kukić
Dočekalo nas je sunčano i toplo jutro. Ležerno, opušteno, bez strke, jurnjave i nervoze krenuli smo prema svom vlastitom gnijezdu.

Pred nama je dugi  put prema sjeveru. Vraćamo se kao što to rade ptice selice u proljeće.

Pri povratku nismo išli duž cijelog zaljeva nego smo, vozeći  se trajektom, skratili put za devedesetak kilometara. Za nekoliko minuta bili smo na drugoj obali.

A onda smo  vrlo brzo stigli i  do granice.

Sljedeće odredište bio je Dubrovnik. Svi koji su u njemu bili znaju kakve ljepote u svojim njedrima skriva taj biser našeg Jadrana. I oni koji nisu bili te sreće, zacijelo znaju ponešto o njemu.

„Ako tražiš raj na zemlji,
Onda dođi u Dubrovnik.“

Grad je bio krcat turistima. Gurali smo se između njih, uživali po tko zna koji puta u ljepotama i mnogobrojnosti njegovih kulturno – povijesnih znamenitosti.

U hladu platana, uz topao napitak, čekali smo autobus. Puni dojmova u laganoj i ugodnoj vožnji nastavili smo putovanje.

Opet smo se zaustavili u Neumu. Kažu da je tamo sve jeftinije. Posebice cigarete! Kažu. Nisam ništa kupovala pa ne mogu ni potvrditi ni zanijekati. Sigurno je tako jer su mnogi kupovali upravo taj „zdravi“ artikl. Kinezi, kojih je bilo pun autobus, pokupovali su, mislim svu kavu i svu čokoladu. Vrećice su im bile prepune.

Mi smo nakon kraćeg odmora krenuli dalje. U Metkoviću su nas kod jednog štanda čekale svježe ubrane mandarine. Navala na njih, bila je, o, Bože, kao da su badava! Pa, moglo bi se reći da je skoro badava! Prva klasa koštala je 3, a druga 2 kune po kilogramu.

Da vam je samo bilo vidjeti koliko se mandarina  našlo u prtljažniku autobusa! Mogli bismo njima opskrbiti sve đake naše škole.

I opet krećemo na sjever. Valja nam u drugu državu opet preko granice. Sve teče bez problema uz pjesmu, smijeh, gitaru, pošalice.

I sve ide po planu sve dok …

Jedna starija učiteljica požalila se na mučninu i grčeve u želudcu. Vjerojatno od duge vožnji ili možda od gladi i žeđi!? Jer kada ona nekamo putuje, onda ne može ni jesti ni piti. Požalila se ona onako usput pratitelju:

 „ Joj, meni nešto nije dobro! Mučnina mi je i imam grčeve.“

 „A što Vam je?“

„Nemam pojma! Mora da sam trudna.“

Što drugo da mu odgovori kad ni sama nije točno znala što joj je? Autobusom se prolomio gromoglasan smijeh. A kako i ne bi kad gospođa u godinama odjednom postade „trudnica!“Njoj je to baš dobro došlo. Svi  su se strčali oko nje, ispunjavali joj svaku i najmanju ludastu želju, donosili vitamine u obliku voća … Ali –  gospođi trebaju banane. Opet smijeh!!! Zapravo, gospođi još nisu „narasli zubi“ pa je banana jedino voće koje može konzumirati.

Opet se zaustavljamo u Jablanici. Restoran je krcat gostima. Tu smo se okrijepili …netko janjetinom, netko ćevapima, netko samo hladnim ili toplim napitcima. A „trudnica“ je uživala jer su se svi trudili da joj ugode.

I opet put putujemo. Sljedeća nešto duža pauza je u Žepču, a zatim stižemo na posljednji granični prijelaz u Brodu.

Noć se već spustila, ali nismo bili umorni, nije nam se spavalo. Ispunjeni zadovoljstvom nakon vrlo kvalitetnog izleta, mogli smo samo reći:

„Vraćamo se, Kutjevo, tebi!“

Kada bismo trebali sve ovo ponoviti, bez premišljanja bih i s veseljem rekla:

„Da, idem! Idem  opet!“