piše: Žarko Delač
Naglasiti činjenicu kako je Hrvatska zemlja apsurda i kontadikcija nije ništa novo i revolucionarno. Čak i specijalizirani Internet portali obrađuju ove teme, a izvan granica stranci nas zbog toga pomalo podrugljivo promatraju.
Ipak nekoliko posljednjih događanja dodatno nas može zaokupirati i potaknuti na razmišljanje o tom našem fenomenu. Jedna od njih je cijena pitke vode koju hrvatski građani plaćaju, a u usporedbi s europskim cijenama jedna je od najviših.
I unatoč tome što ovih dana muku mučimo kamo s vodom, kojom smo ionako jedna od najbogatijih zemalja, cijene lete u nebo. Pri tome na računima ima nekoliko stavaka od kojih malo tko zna čemu su namijenjene.
Kako ne bi bilo zabune nije riječ o naknadi za uređenje voda koja je namijenjena ili bi trebala biti u prevenciju i zaštitu od poplava. I tako dok imamo izobilje pitke ali vrlo skupe vode rječni nam tokovi u posljednje vrijeme zadaju sve više i više problema. Periodično pravimo zečje nasipe, evakuiramo ljude i ispumpavamo vodu ali dugoročno ne poduzimamo ništa.
Možda je ipak ideja predsjednika vlade koji je predložio individualno osiguranje imovine spasonosno rješenje. Po tom principu bilo bi najbolje da cijelu državu osiguramo, ništa ne radimo i čekamo katastrofe, otpuštanje s posla, stečajeve ili ovrhe kako bi živjeli od osiguraveteljskih premija.
No, realnost je nažalost potpuno drugačija. Dovoljno je recimo prošetati Frankfurtom koji leži na rijeci Majni i zapitati se kako tamo nema poplava iako rijeka je pola metra od cesta?! Za razliku od Save koju u Zagrebu ne možemo pravo niti vidjeti, a kamoli doživjeti.
Kako je moguće da su Nijemci ukrotili jednu veliku Majnu a mi ne možemo Savu?
Odgovor je u kanalima kojima se regulira riječni tok, a naš Dunav- Sava-Dunav nikao da se pomakne s mrtve točke. A toliko se govorilo o javnim radovima, građevinskim investicijama, radnom elanu i solidarnosti. Kako pomaka u tom smjeru nema za aktualnu zabavu su zadužene razne udruge i dežurni pojedinci kojima je najvažnije javno pokazati svoje neprirodne seksualne sklonosti, sektaške vjerske obrede ili fizičku snagu nad staricama. Proučavajući dalje aktualnu situaciju u našoj domovini osvrnut se možemo na još jednu dobro poznatu činjenicu. Odnosi se na starije osobe koje karakterizira mudrost i životno iskustvo, odmjerenost u izjavama i postupcima. Uzimajući u obzir kako je prosjek starosti naših građana jedan od najviših u Europi (što je zvono za uzbunu i razlog za poduzimanje konkretnih koraka) nelogično je da svakodnevno pokazujemo simptome dječjih bolesti i pomanjkanja demokratske zrelosti. Odgvor na sva ova pitanja vrlo je jednostavan. Previše pratimo svakodnevno naše političare i njihovo ponašanje, kopiramo ih i oponašamo te smatramo ako je njima sve dozvoljeno zašto ne bi bilo i nam? Potpuno pogrešno i nesvrsishodno! Dok se toga ne oslobodimo i dok oni ne postanu obični građani jednaki svima nama nećemo izaći iz vrzina kola u kojem se sada nalazimo.