POVIJEST SE PONAVLJA

O ČEMU JE RIJEČ
piše: Žarko Delač
Nakon prespavane noći, jer kaže se ne bez razloga kako je jutro pametnije od večeri, odlučio sam zabilježiti svoja, nadam se trezvena razmišljanja vezana uz HTV emisiju In medias res. U prvom redu zahvaljujem voditelju i uredniku koji je majstorski izabrao goste u i izvan studija čime je  dodatno proširio aktualnu temu vezanu uz rehabilitaciju Draže Mihajlovića. Tako smo imali prigode čuti kako je “Vukovar srpski grad”, današnja Hrvatska država “nastavak Nezavisne države Hrvatske i ustaškog režima”,  kako je “Hrvatska bila pokrajina unutar Austrougarske za vrijeme dok je Srbija bila država”  i nešto suvremeno vezano uz Vojislava Šešelja koji je “izraziti globalist”.
Naravno kako su ostali gosti ili parirali tim izjavama ili  požalili što su došli u emisiju umjesto da su ostali kod kuće. Potaknuvši raspravu o četničkom vojvodi emisija je otvorila pandorinu kutiju neriješenih povijesnih pitanja i zbog toga bi bilo dobro reprizirati ju i to nekoliko puta kako bi nas se što više upoznalo s aktualnim stavovima i tuđim razmišljanjima.

Postavlja se nakon toga krucijalno je pitanje kako graditi bolju budućnost sa susjedima koji većinom razmišljaju na taj način što dokazuje  podrška birača takvim stavovima na predstojećim izborima.
Nije samo riječ o političkoj podršci već i tretiranju ovakvih zaključaka kao povijesnih činjenica u udžbenicima i znanstvenim radovima. Nameće se zaključak kako je potpuno realno da takva politika ubrzo krene u oslobađanje srpskog Vukovara. I što u tom trenutku Hrvatska može učiniti?
Bojim se politika ništa a sve manje i naše oružane snage. Svjedoci smo kako se vojska, temeljni stup Hrvatske državnosti, svakodnevno urušava o čemu svjedoči i najnoviji razvojni plan Oružanih snaga. Osobno smatram kako se i kao članica NATO saveza ne možemo previše osloniti na vojnu pomoć. Naime tko bi poslao vojnike i iz koje države u Hrvatsku štititi naše granice i nacionalne interese? Moramo znati da ne postoje zajedničke NATO snage već države šalju svoje vojnike u zajedničku vojnu akciju nakon što se prethodno postigne politički dogovor. Teško mogu zamisliti takav jedinstveni dogovor, a još manje talijanske, britanske vojnike ili nizozemske vojnike koji bi štitili Vukovar od srpska agresije? Svakom bi trebalo biti jasno da takav scenario nije moguć.

Suprotno tome i sintagma …želimo li živjeti u miru trebamo se pripremati za rat …s kršćanskog je stajališta neodrživa. Mir i ljubav treba kao i vjeru trajno njegovati i usavršavati i pronalaziti puteve do ljudske dobrote i solidaranosti. I upravo na tome trebamo prvo  pogledati situaciju u svojem dvorištu i zahvaliti  našim susjedima što su nam ponovno otvorili oči. Jer, “nisu oni opljačakali našu državu uzduž i poprijeko, ne dodvoravaju  se kao mi stranim interesima i lobijima, nisu oni krivi što strani ulagači hrle kod njih, a nas zaobilaze u velikom luku”, sami cenzuriramo nastupe pjevača Marka Thompsona i pažljivo seciramo i osuđujemo naše ratne pogreške i eventualne zločine u Domovinskom ratu.

Razlozi su to da se duboko zabrinemo za našu budućnost u vlastitoj domovini i kad je sadašnjost teška, a budućnost neizvjesna optimizam crpimo u našoj slavnoj i junačkoj prošlosti. Podsjećam kako se ovih dana slavi pogibija Petra Kružića velikog hrvatskog junaka koji je prije 500 godina herojski branio hrvatsku zemlju od nasrtaja osmanlija. Ili možemo crpiti snagu i optimizam iz ne tako davne prošlosti i podsjetiti se samo na goloruke vukovarske branitelje koji su slomili  agresorske nasrtaje i napade okupatora. Zahvaljujući tim činjenicama i unatoč Bušićevim nislima kako će Hrvati tek kad dobiju vlastitu državu sami sebi najviše naštetiti …možemo naslutiti svjetlo u mraku. Kada je najteže i u na izgled bezizlaznim situacijama, hrvatski je narod uvijek pronašao pravi put i izlaz pa neka tako i ostane.