Rujanska jutra u lipom mom gradu
piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Prohladno rujansko jutro u lipom mom gradu. Kako je cijelo ljeto bila jesen kod nas, ne iznenađuje me potreba za dugim rukavom već.
Osam sati, jedva da su djeca u školske klupe sjela, a ja u šetnjici s Najmanjim Princom koji se nakon kratke solo dionice prepustio snu kako bi se odmorio od noćnog spavanja.
Pravac …postsezonska vizita do Pozdrava suncu i Morskih orgulja ….nismo bili već neko vrijeme na toj dugoj ruti šetačkoj.
Nije da se nešto strašno mijenja, ali volim utvrditi svako toliko da je u lipom mom gradu sve na svom mjestu; da konobari iznose kušine na stolice, da je forum bez ijednog papirića i da ljudi još drže kakav takav osmijeh na licu.
Polako se spuštam ispred zgrade sveučilišta na rivu, već tu mrmori hrpa studenata koja se odvažila na kakav ispit ili ju muka prisilila na kakva ispit ili kako god. Na licima im vidim da su potpuno nesvjesni nirvanesknog statusa kojeg imaju time što su studenti u ovim teškim vremenima kada nema početka koji ide nakon nekog završetka, kada kucanje na vrata ostaje bez odgovora. Podosta njih sam mogla u vrtić voditi kada ih onako ovlaš pogledam, a ni tada se vrata nisu otvarala baš.
Nema veze, riva je tu još uvijek, prostire se preda mnom gotovo unedogled pod kotačima kolica, i još je uvijek jednako lijepa, da ne govorim daleko ljepša sada.
Pokoja revna jutarnja trkačica prokašlje pored nas, netko lovi sa obale, i pas mu ne odmiče od noge dok čuva one dvije izvađene ribice. Jedan izletnički brod ode sa mula za Kornate, posrće harmonika sa brodskog razglasa i lomi ovu tišinu. Svježina grize za obraze, a boje izoštrene burom napadaju sva osjetila. More u nedodirljivoj modrini kao da se udvara čistim bijelim pločama gdje su Orgulje sa svojom melodijom. Sada se gotovo ne možemo ni sjetiti kako je bilo prije bez svega toga, toliko smo se navikli na njih.
Što se više približavam, veći je pramac kruzera koji je zauzeo položaj na pristaništu ispred Pozdrava Suncu. Ocean Majesty. Ispred crveni tepihić i dva stabalca koja ga uokviruju, turistički vodič koji pozdravlja putnike s kruzera.
Sa zvučnika se čuje najava finog baritona na njemačkom jeziku koji me odmah podsjeća na najave u njemačkim zračnim lukama, čistoću kvaka na vratima, onu posebnu aseptičnost koju mi ne možemo postići, ali ni ne moramo. Putnici umirovljenici uglavnom silaze oboružani aparatima, ima ih dosta i zasigurno su pogodili najljepše jutro ako su se htjeli udahnuti malo mediteranskog ozračja.
Jedna velika grupa azijskih turista ide iz suprotnog smjera pokorno za svojim vodičem, a ovi sa broda se tek formiraju u svoj panoramski pohod. Toliko ljudi , a niti jednog povišenog tona, niti jedne naglašene riječi. Tihi, pristojni, adretni, zadovoljni što su tu. Veću galamu stvori kod nas dvoje ljudi dok kupuje kruh. Jedan gospodin se potpuno fasciniran unio u grm oleandra sa svojim foto objektivom kao da je na pregledu rožnice kod okuliste. Ovi s broda otkrivaju Pozdrav Suncu i oprezno tapšu po fotonaponskim ćelijama i njihovim vrištećim azurnim tonovima.
Napravim puni krug i pozicioniram se sa Najmanjim Princom za kavu. Stolovi su od kafića koji je smješten u toj posljednoj zgradi na ovom potezu, nije se dozvolio nikakav montažni užas teniskog zelenog tepiha, aluplast fotelja i propale trstike, svega nekoliko stolova u polukrugu, željezne stolice , nenametljivo i ukomponirano. Jedino što onaj koji radi nabije kilometražu u svakoj smjeni, ali tu ga je kiša spasila ovog ljeta. Veliki macchiatto 12 kuna, vrijedi 2, nema veze, ne primijetite ništa dok ovdje sjedite.
Svježe podšišana trava i napad morskog zraka čini da se osjećate kao u nekoj kisičnoj komori, gotovo u šoku od toliko svježine. Svaki cvjetak na svom mjestu, svaka ploča čista, kante ispražnjene, radnik jedan usisava lišće koje je kiša sprala na pod. Divota.
Dijalognu meditaciju mene i ugođaja prekidaju dvoje turističkih agenata koji sjedaju pored nas i razgovaraju o poslu. Najmanji Princ je spavao pored trimera za travu maloprije ali ga ovo dvoglasje budi. Fokusira ih okicama i ne mrda iz svoje dekice na buru. Vrijeme da se krene prije nego negdje aktivira koji skriveni alarm.
Drago mi je da je sve na svom mjestu, da se najljepše stvari još uvijek ne mogu kupiti novcem.