tekst: Žarko Delač
Ovog smo vikenda svjedočili glazbenoj euforiji vezanoj uz koncert jedne jugoslavenska turbofolk pjevačice u Zagrebu. U Zagrebu kojeg mnogi drže oličenjem zapadne kulture i civilizacije, europskih trendova i znanstvenih tehnologija što potkrepljuju najstarijim sveučilištem na ovim prostorima, kazalištima ili čitaonicama.
No, vremena se mijenjaju, posve je jasno. Stoga i kritičarima ovog glazbenog događaja mora biti jasno kako se i središtem Beča, uz ćevape i bureke, čuje sve više istočnjački melos. Stoga nije čudno da su nakon pokretanja radio i TV postaja fanovi ove glazbe i kulture došli na svoje i u transu uživali u prepunoj Areni. Poneki su onako uz put ponijeli i prikladnu ikonografiju uz koju se vežu ovi glazbeni izričaji a na kojima dominira crvena petokraka.
Sve u svemu brojni su poklonici uživali i nema ih razloga osuđivati kao što se to već čini, osobito na društvenim mrežama. Pri tome prednjače čak i prijetnje prema nekoliko stanovnica iz Velike Gorice koje je su pred kamerama svjedočile kako im je bilo na ovom okupljanju. Jedino što bih žarko pri tome želio saznati koliko bi posjetitelja ovog skupa znalo stihova hrvatske nacionalne himne?
No, da je glazba izgleda više od puke radosti pokazuje i primjer u Puli gdje je jedna kandidatkinja sa svojih nekoliko istomišljenika pjevala talijansku skladbu Bandiera rossa. Pri tome je govorila i kako je rokenrol oduvijek bio vezan uz one koji su se bunili u društvu i pokazivali avangardne sklonosti.
Imajući u vidu i kako s druge strane brojni domoljubi i zaljubljenici u svoju domovinu kao svoju ikonu ističu jednog pjevača uz kojeg se vežu brojne zabrane nastupa u inozemstvu ali i na domaćem terenu, možemo zaključiti kako je glazba daleko više od praznika za uši. Posve logično jer i kroz povijest, svoju su ulogu imale budnice i davorije ali i opere i mjuzikli kojima se nastojalo utjecati na ljudske stavove i mišljenja.
Jasno je kako naši branitelji koji su za vrijeme Domovinskog rata slušali cajke s druge strane borbene linije, negoduju protiv njihovog dolaska u Zagreb. No, ne može se istovremeno poreći i kako dobar dio njih također sluša ovakvu vrstu glazbe.
Zaključno glazba, ali samo glazba, a ne i dodatna ikonografija koja ide uz nju, ipak nije razlog za sukobe i podjele već melem za dušu. Naravno ako ne služi kao sredstvo za mučenje i torturu za što isto tako može poslužiti. Stoga je ne treba zabranjivati i stigmatizirati iako bi bilo za sve nas korisnije kada bi nas više posjećivalo kazališta i opere.
No, najgore je biti licemjeran te zabranjivati i optuživati neku vrstu glazbe, a istovremeno je potajice slušati. Ili puniti narodnjačke klubove koji zorno pokazuju kakva je situacija s glazbenim ukusom današnje mladeži. O tome bi netko trebao povesti računa.
Na um mi odmah pada kako smo s tim ciljem, kao jedna od rijetkih zemalja, osnovali čak i posebno ministarstvo za kulturu ili reformu obrazovnog sustava u kojoj nisam primijetio niti natruhe o izgradnji glazbenog ukusa…
Svaka Vam čast gospodine Žarko,lijepo ste to napisali.Slično onom novijem naričju.Razmišljaj europski,djeluj po Hrvatski.Samo bi me još zanimalo,smije li onaj Hrvatski domoljub,koji ima više zabrana, slično nastupati i u Srbiji.
BALKAN.Netreba nista zamjeriti Breni.Ona je u ovom slucaju posluzila kao toplomjer da se vidi tko smo.Ne da smo Balkan nego Balkancina.Svojevremeno jedan njemacki novinar krenuo na jug da napravi prilog o Balkanu.Kada je usao u Sloveniju pita Slovence jeli ovo Balkan.Slovenci mu rekose ne.Balkan je istocno od nase granice.Kada je usao u Hrvatsku Hrvati mu kazu isto.Balkan ne stanuje kod nas mi smo srednja Evropa.Balkan je na istoku od na.Na kraju putovanja je zakljucio.Balkan je:rakija u podne,lijepe zene secu sa kvarnim zubima,autobusi kasne i slusa se Severina i Brena