ŠETAM PRIČU, NIŠTA VIŠE

35. Zagrebački književni razgovori: KAFANA INTUICIJE  – DRAMA POEZIJE

tekst: Nikša Eterović
Ne vjerujem  u buducnost!

Šetam priču.

Mi ovdje u Europi, ne znam kako je drugdje, živimo isključivo u prošlosti , u stalnom nagrizanju i uništavanju Života!

Načini  se mijenjaju i oružje, ali u suštini sve ostaje isto i poznato.

Nastojeći tumačiti prošlost pokušavamo se snaći u sadašnjosti.

Ništa više.

A tema je ovog skupa: 1914. – 2014., kažete !

„Neobična stvar je da treba sto godina da se neka stvar promijeni, znači da se nešto promijeni, ljudska navika je misliti u stoljećima a stoljeća su više ili manje sto godina i to proizvodi jednog djedu i jednu baku po unuku ili unuci, ako sve ide kako treba a često sve ide otprilike onako kako treba …

Tako znači stoji stotinjak godina, iznosi stvarno više ili manje jedno stoljeće i to se određuje kroz činjenicu da obuhvaća djeda ili baku po unuku i po tome da ono jest, što to uvijek iznova i svakako čini drugačijim i obično bude jedan rat ili jedna katastrofa kako bi se to istaknulo da to i svatko može znati.

Jedna jako čudna stvar je da jedna tako prirodna stvar za sve nas nužno postane jedna neobična stvar jedna tako začuđujuća stvar jedna tako uznemirujuća  stvar.“ (iz „Nararation. Four lectures by Gertrude Stein“ preneseno od Ernst Jandla, op. a.)

A nije još prošlo sto godina od Prvog svjetskoga rata, ni od Drugog svjetskoga rata, ni od Auschwitza, ni od trovanja ljudi plinom, ni od medicinskih eksperimenata na ljudima, ni od DDR-a, ni od Berlinskog zida, ni od Domovinskog rata i stalnih sukoba na više strana, ni od toliko bitnih, razarajućih dalekosežnih događaja koji  nas tjeraju sve uvijek iznova započinjati, pokazujući nam da je najsnažnija ljudska osobina zaboraviti i iz dogođenog ništa ne naučiti.

Šetam priču. Ništa više.

A mi ćemo ovdje o literaturi, o umjetnosti, srećom .

„ Umjetnik živi u svom djelu, a nikako u svom životu, i zato ovaj ne može biti poniženje „ piŠe u „Grohotu plača“ Tin Ujević, protesnoj noti, Interviwu iz Katalepsije,  pred sto godina.

Srećom da postoji umjetnost, da barem umjetnici bezrezervno celebriraju Život .

Da li je život Života , život Djela?

Šetam priču. Ništa više.

«Bilo je to ratno vrijeme u kojem se svijest formira   na prečac, a instinkt radi nepogresivo ​​ …Ova degradacija stvarnosti u korist njihove imitacije, iluzije, fikcije, …..  dovodi stvarni predmet, 

 istrgnut iz njegovog realiteta, na mjesto  “umjetničkog objekta”., piše vrlo precizno određujući što se dešava kao posljedica razaranja Tedeusch Kantor.

Kišobran koji ne štiti od kiše. Most koji ne spaja obale, urušen u rijeku . Ruševina znojnih zidova.  Uzavreli mozak u formalinu.

Šetam priču. Ništa više.

«Moj Demon je svirac …Ja mu se prepuštam … U tragičnim situacijama on je za me smisao katarze. U okovima on je za me oslobođenje. On je čisti duh čiste umjetnosti, čiste poezije, čiste muzike. …

Moj demon je svirac, a puna ljubavi i oproštenja jeste glazba koju on svira . … ja sam s mojim demonom, jedino s njime – u savezu. «  Tin Ujević

Poezija ovog Beckettovski ustajalog vremena,  i nekog drugog vremena, je ljekovita, pa ako i ne pokreće svijet, a ono liječi rane.

Ljekovitost poezije koristi se i kao terapijska tehnika i mozda je to napredak , kako se uzme . Što je unutra, a što je vani? Što je nazadovanje, a što napredak?

Šetam priču. Ništa više.

«Kafana intuicije. Ne govorim o američkom baru gdje snobovi piju likere. No, o našoj kafani, od Pariza do Beograda, gdje su toliki od nas mladih umjetnika proveli mladost i izgubili dane da dobiju – ne znam sto? – mislim Sintezu.

Ispunjeni pesimizmom, a opet radosni na svoj nacčn, mi u sebi ponavljamo, tiho, tiše od tišine : Možda smo i mi donekle mozak svijeta …

I ako u svijetu ima poezije, mi smo, nesumnjivo, uporedo sa radom i industrijom, ta Poezija Svijeta. O kako se, unutrašnjošću, duboko razumijemo, Mi, torzi božanstava! Kao lijepi tekst, lijepa knjiga u rđavu povezu. Kao partitura koje niko ne mari da odgoneta. Jedan duboki dio nas ostaje u sjenci, u mraku! Odatle osjećamo punoću. Nijedan mogućnik zemlje, putujuci inkognito, nema uživanja sto ga mi, nerazumljeni, iscrpljujemo!» opet Ujevic « Gomilu muči jedan uzdah za boljim životom koji oduzimaju prostaci, barbari, divljaci …

I mržnja u svijetu se javlja pred njenim očima .  … O kafano! Panoramo intuicije nase, kafano naših sutrašnjica, u maglenim noćima tvoji su lampioni naši svijetnjaci! «

La Rotonde , Montparnasse Paris ….., Cabaret Voltaire , Zürich …., Poetencafe Augustin Tin Ujevic , Berlin ….  Café der Intuiton  (?Mostar ? …. ??? ) ( Donzek ??? … ???)

Šetam priču . Ništa više.

«Umjetnost nije bijeg od života. Ona je nesto sasvim suprotno. Umjetnost je najdublji izričaj života.

Umjetnik nije netko tko pred publikom klacka s mehančckim nebom; to čini svećenik. «  («Stephen de Held» James Joyce)

«Što ste radili za vrijeme rata, gospodine Joyce»

«Pisao Ulysses «

Šetam priču. Ništa vise.

Hajde sa mnom. Pozivam te.

Nikša Eterović

Berlin, 9. – 12.05. 2014.