MOŽEMO MI TO

piše: Sonja Breljak
Berlin/ Kiša je padala skoro cijeli subotnji dan. Kad imate na licu kišne kapi, mogu se pomiješati sa suzama, čine se iste. A one su tu već odavno, ima tome više mjeseci, samo su sad na ranojutarnju vijest iz Broda, kao poplava preskočile sve barijere razuma.

Ah dragi prijatelju, kako se sasvim slučajno upoznasmo a kako intenzivno u zadnjih šest godina proživjesmo.

-Znaš, Sonja, ima jedan portal u Brodu, pa mogla bi se tu napisati koja o nama, veli mi tamo jednog dana, prije tih šest godina, naša teta Liza iz Zavičajnog kluba Brođani u Berlinu. I ja, ponukana time riješih to učiniti iako, osim što koristim računalo za pisanje tekstova za Slobodnu Dalmaciju čija sam tih godina dopisnica, i ne šetam internetom, nisam na fejsu, nemam google mail i slično tome, već sam tip novinara za tiskana izdanja, potpuno neupućena u tehniku elektronike, osim što tipkam na tastaturi s deset prstiju, navika ostala od naučenog u  srednjoj školi.

I tako …pišem pismo tadašnjem izdavaču i uredniku sb online, Željku Klindžići i kažem ...taka i taka stvar, živim eto u Berlinu, novinarka,  pa poznajem vrijedne i humane Brođane pa eto kad bi koju o njima ja …i slično tome.

Željko se javlja dugim pismom u kojemu pojašnjava tehniku portala i upućuje da će mi se javiti urednik rubrike Brođani u svijetu. Tako i bilo….

Na pismo urednika rubrike Brođani u svijetu odgovorih s “Poštovani gospodine Cipar “…čemu smo se godinama kasnije uvijek smijali i izazivali jer je Emil čovjek koji nikad nije polagao puno na formu već na sadržaj.

Ostatak vremena iza tog Poštovani ...spada u povijest ovog glasila.

-Željela bih mjesto gdje će moji tekstovi iz Slobodne Dalmacije, duže trajati, moći biti i kasnije čitani, rekoh Emilu u jednom razgovoru. Htjela sam i mjesto gdje ćemo razmijeniti nas dvoje iskustvo jer Emil je bio više od 3o godina u Njemačkoj pa sad živi u Hrvatskoj a ja sam bila više od 30 godina u Bosni i Hercegovini pa sad živim u Njemačkoj.

Ideju je odmah objeručke prihvatio. I bacio se na posao. Ja sam imala tek ideju o imenu bloga a tehničke radnje je uradio Emil. Prikupio osnovno znanje odavde, odande i hajde…

Onda smo zajedno učili stavljati fotografije, tekstove, administrirati, uređivati komentare….

Mislili smo bit ćemo na tom blogu sami ali uskoro stižu prilozi drugih nam budućih, danas već dugogodišnjih suputnika-suradnika …Marija Matijašević, Danijel Divić, Ivo Dorotić, Ivek Milčec …i blog postaje uzan, tijesan …Što sad?

Bacimo se na veći zalogaj pa zakupimo domenu, evo ovu na kojoj upravo čitaš i ovo sjećanje o tome kako je to bilo. Sjetit će se pokojeg detalja i Željko Klindžić jer je pomogao kod povezivanja tehnike word presse  a bome i Emilove nećakinje Zvonka i Dunja jer su morale odgovarati na ujina pitanja kako ide ovo, pa kako ide ono …

Učili smo u hodu. Broj suradnika je rastao. A bome i čitatelja svaki dan.

Hrvatski glas Berlin je uredno registriran u Berlinu a uredništvo je sjedilo na dvije stolice, u Brodu i Berlinu, radile (rodile) su ga četvere ruke, Emilove i moje.

Dvije pune godine smo surađivali i uređivali Hrvatski glas Berlin a da se mi, Emil Cipar novinar, urednik i kolumnist i Sonja Breljak, izdavač i glavna urednica, nismo uopće osobno upoznali. Svejedno, u potpunosti smo se prepoznali. Portal je radi toga rastao kao biljka, razvijao se, pupao, cvjetao, davao plodove, bacao sjemenke, nicao novim izdancima …Koje predivno vrijeme!

Uto je Slobodna Dalmacija zatvorila stranice Hrvati izvan domovine, raspusti bez riječi dopisničku mrežu što ja doživjeh kao tragediju a Emil to opisa ovako: –Čuj, to ti je kao da čitaš vijest- prosula se vreća riže u Kini. Muka za rižu! Čekaju te stranice portala, radi, piši, čekaju suradnici, tekstovi, uređuj, zajedno ćemo ...

Na portalu su danas 5073 teksta, preko šest tisuća komentara, bezbrojne predivne fotografije, i što je najljepše, preko 50 izvanrednih, dragih suradnika među kojima je iskusnih novinara, pisaca, pjesnika, iseljenika, umjetnika, ali i bisera koji su s nama i kod nas otkrili i razvili svoj dar pisanja …predivna naša obitelj.

Emil Cipar je uređivao, dogovarao, sa suradnicima razgovarao isto koliko i ja. Taj dogovor, sporazum, naša suradnja tekla je nevjerojatno skladno, jednostavno smo se razumjeli, uvažavali, poštovali a između nas upravo radi tih prvih vrijednosti bili spremni i na kompromise. Emil je oštriji, jačeg, kritičkog pera, ja mekša, u izrazu nježnija. Zajedno radeći, on je postao mekši a ja kritičnija pa se nađosmo na pola puta, sretni da imamo prostor gdje sami određujemo pravila, nedamo ispod zacrtanog kvaliteta  ….pa ni sami sebi.

Prošetate li rubrikama portala, pronaći ćete Emila na puno mjesta: U kolumnama Zna se, u Susretima, Emilovim pričama, Zaboravljenoj Slavoniji, Osječkom dnevniku, u Ono malo duše, u rubrici Brodske priče, Iz bilježnice moje bake, pa Crtice iz života, Vječno gladan ...a posebnu pažnju plijenila je rubrika Čukine priče.

Ah, sad tek vidim koje je to blago, duhovno Emilovo blago pohranjeno kod nas. Valjat će nam to jednoga dana u knjigu ( a mogle bi biti i knjige i knjige) uokviriti …

Eh, dragi prijatelju …subota je jučer bila, a mene zarana sustigla vijest o tvojoj smrti. Ode ti u svijet bez patnje, dosta je nje i bilo.

Velim, subota je, kiša beskrajno pada a na večer je u Berlinu zabava Zavičajnog kluba Brođani “Slavonijo u srcu te nosim”.  Koja koincidencija, eto u  gostima je upravo Tamburaški sastav Zdenac iz Broda. I dragi moj prijatelju, ja vodim program večeri. Već je spremna slavonska narodna nošnja koju sam odabrala za ovu prigodu. A i ovdašnji Brođani (Ivan, Liza i ostali) te dobro poznaju. Pa bio si u Berlinu u ono vrijeme devedesetih na jednoj od njihovih prvih zabava. I cijene tvoj rad do beskraja.

Kako ću? O, Bože, pa kako ću, razmišljam.

Ti bi mi rekao onako po domaće, naše: – E jebiga Sonja, pa možeš ti to. I uvijek bi se ljutnuo malkicu na mene ako bih sumnjala mogu li.

– Bez tebe ja to ne mogu raditi, znala bih reći.
–Pa to već dugo, dugo radiš, ja ti samo malo podržavam ruku, rekao bi, umanjujući uvijek svoj doprinos.

Eh, dragi Emile. Ide taj program meni od ruke, ide i dvojezično, imao si pravo ….samo ovaj puta u pauzi plačem, sva mi ova priča od našeg početka dolazi pred oči. Kako si puno učinio za mene, za nas.

U pauzi programa sustiže me SMS poruka naše suradnice Sandre iz Zadra. Piše: – Možeš li draga?

Pa zove Mirela …ona naša hrabra Mirela …samo što je započela novi život u Njemačkoj. Pa se javlja Večernji list, treba im tekst, bio si njihov dugogodišnji suradnik, treba napisati par riječi i za Maticu i tamo si objavljivao divne reportaže.

Doma me sačeka dirljiva poruka našeg Dražena Radmana. I stotine drugih poruka i komentara. Brojni su čitali, pratili i vrlo cijenili tvoj rad. Marija iz Kutjeva će doći na pokop, Slavica će popraviti traku na cvijeću što ga sutra prislanjamo …i ja kao da ću biti tamo iako evo prinuđena na to, biram tiše vrijeme za doći …moram ti još reći par stvari.

Znaš Emile, ne mogu ja to bez tebe.

Ali, možemo MI.

Počivaj u miru dragi prijatelju.