ŠTO JE HRVATSKI OBRAZAC PONAŠANJA

piše: Žarko Delač
Obnova kuća u poplavljenoj Slavonskoj posavini potaknula me na razmišljanje o načinu našeg života i svakodnevnoj realnosti.

Jedna od njih je veliki broj ogromnih, armirano-betonskih kuća koje  su uglavnom predimenzionirane u odnosu na obitelji koje u njima žive. Nije stoga rijetkost čuti kako veliki broj vlasnika kuća danas žali što se upuštao u gradnju. Osobito kada se uzme u obzir da su djeca otišla svojim životnim putem i nemaju namjeru s roditeljima stanovati.

No, vezanost uz materijalne objekte posljedica je i vezanosti uz jednu sredinu i nevoljko odlaženje na novo radno mjesto ili u novu sredinu. Čista suprotnost u odnosu na zapadnu civilizaciju gdje je potpuno uobičajeno promijeniti radnu i životnu okolinu bez emotivnog vezanja za okućnicu, uglavnom montažnu, dobro izoliranu i energetski učinkovitu kuću ili unajmljen stan.

Zamislite samo koliko bi bila šteta manja da na poplavljenim područjima nismo ulagali teško zarađeni novac uglavnom u Njemačkoj i gradili kuće kao simbole imućnosti.

Očigledno kod nas prevladava mentalitet Ježeve kućice ili moja kućica ili stan moja slobodica. Bez obzira i na ogromne 30-godišnje kredite i praktično odricanje svega za stambeni prostor. A kad se vratimo u realnost i počnu problemi s ovrhama krivo je društvo, banke, političari …

Pridodamo li tome natjecanje u izgradnji mramornih grobnica, vikendica ili kućnih ograda dobivamo potpunu sliku mrtvog kapitala u Hrvatskoj. Umjesto da  silnu energiju i sredstva uložimo u privatne obrte i poslovne ideje, bespotrebno robujemo tradiciji i šablonama.

Nije stoga čudno kako smo manje-više svi vlasnici barem jednog objekta za stanovanje, a podstanarstvo  nam je jedino prihvatljivo dok studiramo ili kao neko privremeno, prijelazno rješenje.

U tu našu svakodnevnu sliku odlično se uklapaju i osobna vozila koja također više služe u svrhu prestiža nego su stvarna potreba. Ništa nije neuobičajeno kupiti vozilo na kredit i odreći se osnovnih životnih uvjeta samo kako bi susjedi vidjeli novi auto u garaži.

Interesantno je kako i mnogi naši iseljenici iznajmljuju skupocjena vozila prilikom dolaska kući kako bi pokazali uspinjanje na klasnoj ljestvici! Zašto je to tako i u potpunoj suprotnosti s učenjem crkve koja bi trebala imati veliki na utjecaj na naš uglavnom katolički narod.,Odgovor nije jednostavan ali kako bi se nešto trebalo promijeniti u to sam više nego siguran.

A da su promjene moguće jedan je od primjera i kako su naši radnici vrlo cijenjeni u inozemstvu. Radišni su i marljivi jer žive i rade u takvoj okolini. Kod nas još nije takva situacija i svatko tko može i kome je to dozvoljeno eskivira i traži što lagodniji put prema materijalnom blagostanju. Zbog toga je jedini način  izlaska iz krize u kojoj se sada nalazimo promjena osobnih navika i ponašanja. Kako je to vrlo teško još je dug i trnovit  put pred nama koji bi nam garantirao bolju budućnost. Nažalost niti čelni ljudi države ne shvaćaju ili ne žele shvatiti o čemu je riječ pa pozitivne društvene promjene čekaju u nekom zapećku.

Ipak vjerujem kako neće trebati biblijsko čudo kako bi  promijenili sebe i vlastito ponašanje. Za to ne treba puno.

Započnimo od vlastitog iskustava i spremnosti da se odreknemo uobičajenog obrasca ponašanja.

Za početak od bacanja opušaka i papira po ulicama do ispijanja kava za vrijeme radnog vremena ili odlaska  u kazalište umjesto  u kafiće.